| Tekst: | Ibrica Jusic - Stari sebastijan
Svakog je dana pijan taj stari Sebastijan,
na
mansardi on vlaznoj zivi i samo krevet ima.
I jedan stari sanduk i jednu sliku prasnu
i stap
od crnog drva, na vrhu kuglu glatku.
Uvijek je pomno odjeven, uvijek svjeze brijan,
u
dzepu ima rubac, pod vratom plavu masnu.
Svakoga dana do|e on tako oko devet
u zabitu kavanu
i sjedi u svome uglu
Slusa kako zice trepere i kako place, place
iz violine nesto i
kako pjeva Tanja.
I trazi uvijek iste tri pjesme sjetne stare
i nemarno po stolu zguzvane
baca pare.
I zatim stegne casu u ruci malo jace
konobar samo staklo sa stola pred njim
sklanja.
Dugacak racun pise i pomalao ga vara,
a Sebastijan zuri i oci mu se
zare.
Svakog se jutra vraca polako Sebastijan.
Udje u kucu tiho jer zna on da se
ljube
u hodniku i nikad ne pali tamo lampu.
Na uglu uvijek kupi duhana i dnevnu
stampu.
I uspinje se vrlo polako uza stube
i do|e tiho gore pred svoja vrata
stara.
Lagano on ih laktom gurne pospan pijan
sapcuci tiho: Klara, Klara... moja
Klara.
|
