Presonus 24.4.2 Ai VS Allen&Heat Qu-24

[tranzit]

Headroom je prostor izmedju srednje snage signala (RMS) i digitalne nule (0dB). Ova velicina je u sustini imaginarna i ima vise opisni karakter, nego nekakvu cvrstu velicinu izrazenu jedinicom mjere. Headroom direktno ovisi o odredjenom audio materijalu, odnosno miksu, pa se shodno tome, nikada ne uzima u specifikaciju jednog uredjaja, kao iskazna karakteristika.

Medjutim, naci cemo uvijek vrijednost za Dynamic Range i S/N Ratio, na osnovu kojih se moze odrediti kakav Headroom cemo moci da ocekujemo od nekog uredjaja. U poredjenju StudioLive i A & H miksera, sam pomenuo bas te velicine, gdje se pokazalo da StudioLive ima za 6dB veci Dynamic Range od A & H. Ovo znaci da Presonus raspolaze dosta vecim ukupnim dinamickim opsegom i to za citavih 6dB, sto je u audio tehnici veoma, veoma veliko. Da bi se sam uvjerio u ovo, uzmi bilo kakav audio materijal i reprodukuj ga u nekom od DAW programa. Pri reprodukciji smanji izlazni signal za 6dB i bice ti jasno koliko ogromna je ta razlika i sta ona sobom donosi. Upravo tih 6dB nedostaje A & H u odnosu na StudioLive.

Ovo ne treba shvatiti kao moguci slabiji signal kod A & H vec StudioLive ima za 6dB veci prostor za manipulaciju audio signalom. Njegov dinamicki opseg ima veci raster, ima vise mjesta za sirenje audio signala. Samim tim je i njegov Headroom moguce efikasnije iskoristiti. Headroom dakle, nije nekakva konstanta, vec se mnogo prije, radi o jednoj relativnoj velicini koja zavisi od Dynamic Range, S/N Ratia i na kraju, audio materijala koji se obradjuje.

Ukoliko imamo audio materijal gdje je miks takav, da smo RMS ostavili na nekih -12dB i dopustili Peakovima da se razviju u citavih 12dB (do digitalne nule), dobicemo veoma dinamican audio materijal ali i materijal koji ce biti relativno tih. Ako poradimo na miksu pa na kraju kao rezultat dobijemo da nam je RMS na -6dB, imacemo manje dinamican materijal ali zato neuporedivo glasniji (za 6dB). U prvom slucaju je Headroom 12dB, a u drugom 6dB. Koji ce rezultat biti pozeljniji, zavisi od aranzmana materijala, to jest, da li tom audio materijalu uopste treba tolika dinamika ili ga ona bespotrebno gusi. Kod klasicne muzike, to jest snimanja simfonijskog orkestra ili nekakvog quarteta, quinteta itd... je za ocekivati da ce dinamika biti veoma velika i ona je ovdje i te kako pozeljna, da bi se cule sve nijanse pojedinih instrumenata, medjutim kod aktuelne pop muzike ili klasicnog rocka, metala... ovakva dinamika bi bila pogubna jer bi se, na primjer, taj snimak vrlo slabo cuo u odnosu na konkurenciju, pri radio produkciji, posto je uobicajeno da se takav audio materijal, miksa sa daleko manjim Headroomom, a sa obzirom na karakteristiku zastupljenih instrumenata i same muzike. Jedan rock bubnjar je sve, samo nije tih i "njezan", jedan distortion gitarista je sve, samo nije tih i njezan itd... Iz ovih primjera se jasno vidi koliko je Headroom, kao pojam relativan i fiktivan, sto se nikako ne moze reci za Dynamic Range ili S/N Ratio, koji su cvrste fizicke velicine i karakterisu veoma konkretno jedan audio uredjaj. Ovo je bio sasvim kratki osvrt na problematiku Headrooma i dinamike uopste.