Moj mali studio

[tranzit]

Obicno to u ovom poslu i biva. Nista sto bi trebalo da nas posebno zacudi ili iznenadi. Svi znaju sve. Tata proda dva vola i posalje sina kod mene na snimanje ali sin je, cuvajuci volove, naucio kompletnu tehniku pjevanja a povrh toga i audio tehniku do detalja, tako da odmah krece da dijeli savjete, kako bi se trebalo snimati, a kasnije u miksu da i ne govorim. Obavezno je sin ubijedjen da je najbolji pjevac na svim meridijanima i paralelama i da ce materijal koji upravo treba snimati, biti sve hit do hita. To je redovni scenario koji dozivljavam sa nasim cobanima. Medjutim, nakon godina i godina provedenih za mixpultom, naucis da je nejbezbolnije diviti im se i to bez prestanka i iz sveg glasa, tako da dobiju na samopouzdanju i da im nos poraste bar za dvije duzine, pa su onda i oni odusevljeni tobom kao ton majstorom i neprestano ponavljaju kako si najbolji jer si odmah primjetio o kakvom se talentu kod njega radi. Ponekad mi je jako zao sto ne ukljucim snimanje i prije snimanja jer tu ima "bisera" na pretek. Pocevsi od nebuloza da mu ne odgovara bas Neumann U87 ili neki od Blue Velveta koji stoji i ceka ga u sobi za snimanje i da bi mu glas bio daleko bolji kada bi se snimalo sa Shurom SM58 Beta, pa sve do toga da mu glas eto bas danas nije najbolji jer je sinoc prepio ili lose spavao. Sve u svemu, mogao bi se napisati jedan dobar roman koji bi garantovano bio bestseller, mozda sa naslovom "Od cobanina, do estradne mega zvijezde". Mnoge danasnje "mega zvijezde" bi se prepoznale u toj prici.