| Tekst: | Djordje Balasevic - PORTRET MOG ZIVOTA
Vetar prosipa bokal fosfora.
Vitraz mraza
na oknu prozora.
Jedne noci k'o ova, znace Bog,
doslikacu portree zivota
svog.
Silueta se davno nazire.
Neko uzdahne, neko zazire.
Isto vide a razno
tumace,
djavo prste u farbu umace.
Prave si boje dodala na taj portret zivota
mog
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
I lila, tamnu, ceznjivu,
i boju
breskve, neznu i sramezljivu,
setno sivu, nepogresivu.
Roze nadjoh medju starim
pismima,
modru vrpcu nad teskim mislima,
ukrah ridju iz pera drozdova,
laki purpur iz
prvih grozdova.
Uzeh oker sa svece svecarske,
drap sa svilene masne
becarske,
mrku s tambure tuznih tonova
a cinober sa nosa klovnova.
Prave si boje dodala na taj portree zivota mog
talase plave, nijansu lave, vrtloge
zelenog.
A crnu nisi stedela,
ali bez nje bi bela jos izbledela
bez crne bela ne bi
vredela.
Srce je moje napuklo
ko kora starog bagrema,
al u tvom oku
kao lane zadrema.
I, jedva, kao sapati,
nicu u uglovima zlatne paprati.
Pramen sna u
sliku navrati.
Vetar dokono senke spopada.
Huk u ambis tisine
propada.
Jedne noci, ko ove, znace Bog,
doslikacu portret zivota svog.
|
