Klasicni duvacki instrumenti

[mykeli]

Drži se u lijevoj ruci, a desna manipulira ventilima. Opseg je teoretski 3 oktave: od fis (malog)-f3 (kod jazz trubača do c4.); ali praktično rijetko zalazi preko c3(odnosno b2), jer su tonovi iznad te granice vrlo usiljeni i izvođački rizični.
Slijedi pregled tonskih visina koji se dobivaju na određeni položaj. (0 označava ne pritisnuti ventil; 1 pritisnuti 1. ventil; 2 = pritisnuti 2. ventil; 3 = pritisnuti 3. ventil). Gornji (viši) se tonovi na isti položaj (prstomet) dobivaju pomicanjem usta.
000 – c1, g1, c2, e2, g2, b2, c3;
020 – h, fis1, h1, dis2, fis2, a2, h2;
100 – b, f1, b1, d2, f2, as2, b2;
120 (003) – a, e1, a1, cis1, e2, g2, a2;
023 – as, es1, as1, c2, es2, ges2, as2;
103 – g, d1, g1, h1, d2, f2, g2;
123 – fis, cis1, fis1, ais1, cis2, eis2, fis2.

Legato je najlakše odsvirati kad se izvode susjedni parcijali u 2. položaju.

S Wagnerom se javljaju trube s ventilima.
Truba ima 3 registra: duboki: fis-c1 – troši puno zraka jer rade samo ventili pa nije virtuozno (zvuk im je mračan, zloslutan, «sudbinski»); srednji: c1-g2 – zvuči svečano osobito a due; visoki: g2-d3 – prema višim tonovima je tendencija ka ff.

Danas se preferiraju 2 štimunga: truba in B koja ima svečaniji karakter i in C koja je dosta svijetla.
Za klasičnu se glazbu uglavnom upotrebljavaju ravne sordine od metala, a u jazzu najrazličitiji oblici i materijali. Sordina se ne koristi isključivo za utišavanje jer truba i s otvorenim tonom može ostvariti lijep i relativno mek piano. Ona mijenja boju zvuka, karakter i izraz. U pianu on sa sordinom gubi sav sjaj i punoću, dobija nazalni prizvuk i jednu nježnu rijetkost, donekle sličnu oboi; kao i u slučaju horne, takvim se tonovima lako postiže iluzija da zvuk dopire iz daljine. Sordina u orkestru služi za eho efekte i kolorističke (moguć je i ff, ali zvuči reskije; izuzetno je oštar i izobličen, pa djeluje groteskno ili uzbudljivo prijeteći).
Budući da truba ima najkraću cijev od limenih puhača ona i najlakše izgovara, najvirtuozniji je limeni puhač. U legatu je lakše dobiti prirodne parcijale nego ispreskakane. (Najlakši je triler g-fis – 000 – 020; B-C se dobiva jednostavno - samo usnicama.)

Piccola tromba in D (još nazvana Bach truba)– jako svijetla; in Fse koristi u 2. Brandenbuškom koncertu J-. S. Bacha.
U baroku je tromba bila melodijski instrument, virtuoznija, bila je bez ventila pa su morali tražiti parcijale.
Velika truba in Es – u Wagnerijanskom sastavu u sastavu truba. On diferencira limene puhače na trube i rogove tako što ih stavlja u grupe – raslojavanje orkestra u određene porodice.
Dionica trube redovito se piše u violinskom ključu i (kao i horna) bez stalnih predznaka.
Mali, klasični simfonijski orkestar sadrži u pravilu 2 trube, a veliki, romantičarski redovito po 3 ili 4. Nisu rijetki slučajevi u kojima se ih s e uključuje i veći broj (G. Verdi: Requiem, L. Janaček: Simfonietta).

[mykeli]

Danas ima 3 ventila. Izrazito je transponirajući instrument in F. Zvučeći joj je opseg od H (kontra) do f2. Ako svira u violinskom ključu onda mu je zvuk za Č5 niže, a ako se piše u basovskom ključu onda je zvuk za Č4 više.
Registri: duboki: od c-c1 – svečani, rado se koristi za pedalne tonove pogotovo ako je udvostručen; srednji: od c1-g2 – pijevni – moguće su sve dinamike; visoki: od g2 – c3 – tendira ka ff.
Rog ima koničnu cijev – što daje mekši zvuk. Mekoći zvuka pridonosi i to što usnik nije tako plitak kao kod trube i trombona (zrak ulazi postepeno, nema eksplozije).
Kod roga se, pored otvorenih tonovi koji sačinjavaju prirodni niz, mogu izvesti i tonovi putem zatvaranja cijevi rukom. Takvi se tonovi nazivaju bouché (bušé). Uvlačenjem desne ruke u cijev skraćuje se stupanj zraka pa je onda ton viši za ½ stupnja. S druge je strane bouché prigušuje odnosno djeluje kao sordina. Bouché tonovi imaju karakterističnu boju prigušenih tonova. Bouché se označava križićem iznad note, a bez bouchéa stavljanjem kružića iznad note. Za ponovno otvoreno sviranje koriste se izrazi: talijanski: aperto; njemački offen (ofn), engleski open, francuski ouvert (uvér).
Rog ima sordinu, ali se češće koriste bouché tonovi. Sordinu rabimo samo za pojedine specijalne efekte, jer bouché može dobiti dobar forte, tj. ima veći dinamski raspon, dok sordina ide do mp. Želimo li izvesti forte bouché to nazivamo cuivré (metalno).
Bouché su se tonovi uveli baš zbog toga što je prirodni rog mogao svirati samo parcijale: c, g, c1, e1, g1, b1, c2, d2, e2, f2, g2, a2, b2, h2, c3.
Od c1-g2 je pijevni registar.
Bouché su tonovi mekši.
Rog je napokon potpuno usavršen pronalaskom mehanike s ventilima početkom 19. stoljeća. No s obzirom da rog ima dugačku cijev - ventili su dulji pa trileri ne ispadaju dobro. Najbolji su oni iz parcijalnog niza koji se rade samo usnicama.
Iako rog može izvesti dosta brzu artikulaciju ne dostiže trubu u dvostruko i trostrukom jeziku. Dosta se često upotrebljava glissando koji prođe preko svih parcijala.
Da bi se dobio ff podigne se lijevak u zrak – campana in aria.
Rogovi su trbuh orkestra. Ako se izvodi široki slog dijelimo ih tako da 1. i 3. izvode visoke tonove, a 2. i 4. niske. Tako ne trebaju brzo mijenjati registre. Ukoliko se izvode vrlo visoki ili vrlo duboki tonovi onda ih svira nekoliko unisono.
Iako je rog u znatnoj mjeri virtuozan instrument najbolje zvuče oni tonovi koji se mogu izvesti i na prirodnom rogu.
U sastavu simfonijskog orkestra standardan je sastav od 4 roga. Oni služe kao vezivno tkivo između s jedne strane drvenih puhača, koji su po volumenu nešto slabiji od rogova, i s druge strane, tzv. teškog lima (trube i tromboni) koji su po volumenu snažniji.

[mykeli]

Opseg mu je od E-c2. (Uključujući i pedalne tonove: od Des1-f2, tj. više od 4 oktave što je najširi tonski opseg među puhačkim instrumentima). Misli se na tzv. tenor-trombon čiji je pedalni ton B1 (B kontra). Iako je to instrument in B ne tretira se kao transponirajući. Na njemu nisu izvršene neke bitnije promjene u tehničkom pogledu od srednjeg vijeka na ovamo. Specifičnost mu je u povlačku (cug). On ima istu funkciju koju kod truba i rogova imaju ventili – mijenja se pedalni ton. Trombon ima 7 pozicija. Ako je cug potpuno uvučen onda je to 1. pozicija. Postepenim se izvlačenjem dobiva 2. pozicija – zvuči ½ tona niže. Tako sve do 7. pozicije koja daje isti zbroj kao 3 ventila kod trube, tj. povećanu kvartu.
Notira se u bas, tenor (c1 na 4. crti) i rjeđe violinskom ključu.
Budući da trombon ima relativno dugačku cijev, a i usnik mu je dosta krupan, normalno je da su teže artikulacije; moguće je izvoditi i dvostruki i trostruki jezik i brzi staccato, ali teže nego na trubi.
U duhu instrumenta nije legato nego blagi portato i to upravo zbog funkcije povlačka. Savršeni je legato moguć između 2 susjeda parcijala (alikvotna tona) u istoj poziciji. (Lakše ih je izvesti uzlazno.)
(Trileri su mogući jedino na 2 susjedna visoka parcijala (u sekundama) u istoj poziciji.)
Odličan je glissando koji se može izvesti u rasponu od P4 (prati se isti parcijal kroz sve pozicije). (Osim s povlačkom moguće ga je dobiti i usnicama – to su parcijali iste pozicije.)
Osnovni ton b je sjajne kvalitete. U niskom registru (od E) pa do srednje visokog registra (g1) ton trombona je ujednačen, homogen i prikladan za sve dinamike. Dalje je sve jači ton. U dubokom registru (od E-f) može se dobiti krasan pianissimo.
Kao i kod truba koriste se sordine. I efekt je isti.
Zbog duljine cijevi trombon troši više zraka nego rog ili trube.
U simfonijskom orkestru javlja se u postavi a tre, obično s dodanom trubom kao bas.
Postoje i tzv. ventil-trombon koji ima i ventile i povlačke. Upotrebljava se samo u jazz glazbi. Ventili mu omogućavaju veću virtuoznost, ali se gubi na karakterističnoj boji tona.
«Rupa» («mrtva zona») od B1-E upotpunjava se upotrebom bas trombona in F s opsegom do g1.
* «Mrva zona» nastaje zbog tona što je najviši prvi alikvotni ton B1, a najniži 2. alikvotni ton E. (Prvim se alikvotnim tonom naziva 1. proizvedeni ton; 2. je alikvotni ton za Č8 više; 3. još za Č5 više; 4. za još Č4 više; 5. za još v3 više; 6. za još m3 više itd.)
U nastavku slijedi niz od 12 alikvotnih tonova prve i sedme pozicije povlačka na tenor-trombonu:
pozicija: alikvotni ton
1 / 2 / 3 / 4 / 5 / 6 / 7 / 8 / 9 / 10 / 11 / 12 /
1. B1/ B/ f/ b/ d1 / f1/ as1/ b1/ c2 / d2 / es2/ f2 /
7. / E1/ E/ H/ e/ gis/ h/ d1/ e1/ fis1/ gis1/ a1 / h1/
Tenor i bas trombon mogu se kombinirati u jednom instrumentu, a regulacija se obavlja aktiviranjem dodatne cijevi i dodavanjem tzv. «kvartnog ventila» (F-ventila) na tenor-trombon čime se snižava njegov opseg za Č4 (2 1/2 stupnja). I na taj se način može izvesti 5 tonova «mrtve zone» (H1, C, Cis, D, Es). Ta se varijanta tenor-trombona naziva tenorbas-trombon. U orkestru se, u pravilu, nalazi bar jedan takav instrument, uz 2 obična tenor-trombona.

Gotovo u cijelom rasponu zvučnost instrumenta je vrlo ujednačena. Čak i najdublji registar, koji čine pedalni tonovi (do B1) trombon posjeduje snagu i masivnost zvuka, karakterističnu metalnu boju s jakim privukom alikvota, kao i ozbiljan, strog, svečan izraz. U dubokom (E-f) i srednjem registru (fis-f1) ova obilježja dolaze do punog izražaja, naročito u forteu, koji je za trombon više tipičan od tihog sviranja. Neusporediv je zvuk trombona u dugim, akcentiranim, krupnim tonovima, izrazitim skokovima, u maksimalnoj dinamici; u izlaganju tema svečano-zborskog karaktera (R. Wagner: uvertira operi Tannhäuser). Tromboni dobivaju i naglašeno patetičan prizvuk, ponekad uzvišena, tragična i potresna izraza (P. Čajkovski: Šesta simfonija u h-molu, 1. stavak). Ponekad trombon može djelovati i komično-podsmješljivo ili groteksno (Z. Kodaly: Borba i poraz Napoleona iz suite Hari Janoš). U svom visokom registru (od fis1) trombon zvuči iznimno svijetlo i snažno; a ako se ton ne forsira, mekše i punije od zvuka trube na istoj visini. (R. Strauss: simfonijska pjesma Tako je govorio Zarathustra) U tom registru trombon katkad izlaže raspjevanije teme, mekše u zvuku i izrazu (M. Ravel: balet Bolero).
Akordi se često udružuju i u akorde i zvuče iznimno moćno u forteu.
Trombon je instrument vrlo velikih dinamičkih raspona. Stoga i kod njega primjena sordine ima za cilj prvenstveno primjenu tonske boje ili izraza.

Alt-trombon in Es se koristi doista rijetko, uglavnom za razdoblja pretklasike i klasike.

[mykeli]

Pripada porodici rogova. Ima koničnu cijev. Postoje tube različitih veličina i štimunga. Najčešća je bas-tuba in F s opsegom od (C1) F1-g1 (a1). (pedalni tonovi od D1-F1)
Tuba ima obično 4 ventila: I – 1; II – ½; III – 1 ½; IV – 2 ½.
Četvrti ventil snižava cijeli alikvotni niz tonova za Č4; a kombinirana upotreba svih ventila postupno snižava cijeli alikvotni niz do v7.
Registri: duboki: F1-c – pp; srednji: c-c1 – p-f; visoki: c1-g1 – fff.
U dubokom i srednjem registru usnice su uglavnom opuštene, dok se u srednjem počinju zatezati. Zvuk tube od Ges do f, pa čak i do f1 po punoći je i zaobljenosti najsrodniji horni, samo je za tiši. U f i ff dinamici postaje tvrd i tup.
Tuba zahtijeva jako puno zraka pa stoga nije prirodno da se piše dugački legato. Nekad se i na duljim notnim vrijednostima diše na svakoj dobi.
Ipak, tuba nije tako nespretan instrument kao što bi se moglo pretpostaviti. Ona može izvoditi i šesnaestinske figuracije, a iznenađujuće su dobri skokovi do oktave i trileri. Za nju su vrlo tipični non-legato i tenuto.
Često se koristi i visoka tuba (B1-b1). Visoka tuba (tenor-tuba) obično je ugođena in B s pedalnim (osnovnim) tonom B1.
Postoje i vrlo visoke tube, tzv. Wagner-tube koje čine prirodni prijelaz (unutar porodice) između bas-tube in F i rogova in F.
I tuba može svirati sa sordinom.

[MilaN B.N.S]

Brate,-svaka ti casT...
Iskreno,-nisam sve procitao...
Al' text je jako vredan...
Sorry ako nisam smeo ovde
da postavim odg. tj. ovaj komentar...
PozZz...

[Enzzo32]

Hvala ti puno za ovaj post,upravo prikupljam podatke za seminarski rad (oboa) i ovo mi je jako pomoglo.Inace za klasicne instrumente na netu nema bas puno podataka.Jos jednom hvala.

[Mercury]

Vidim da nema nista o fruli, a i ona spada u duvacke instrumente!

Pa htedoh da pitam dal smem da dodam text o fruli?