Klasicni duvacki instrumenti

[mykeli]

Danas se izrađuju od metala (najčešće od legure bakra, nikla i cinka nazvane «novo srebro») zbog nosivosti zvuka,ali je time izgubila na mekoći i zaobljenosti, kakvu iziskuje barokna glazba.Originator je labial (tzv. usna); usnice šalju mlaz zraka pod oštrim kutom u instrument. Mlaz zraka se lomi na labialu, jedan dio ulazi u instrument, a drugi se gubi pa jeflauta instrument koji kod drvenih puhača troši najviše zraka.Posljedica toga je ta da su mu kraće legato fraze.
Dužina cijevi iznosi oko 67 cm. Cijev se rasklapa u 3 dijela (rjeđe 4), koji se spojevima uvlače jedna u drugi, pa se na tim mjestima, minimalnim izduženjem, može korigirati štimanje. Početni se dio cijevi naziva glava i njegov je kraj zatvoren, a ulazni je otvor za zrak postavljen bočno i okružen pljosnatim obodom – tzv. usnom, čiji je oblik podešen tako da na njega naliježe donja usna svirača. Srednji je dio cijevi najduži i u tehničkom smislu najvažniji, jer se na njemu nalazi i najveći broj rupica, koje skraćuju dužinu zračnog stuba u cijevi i tako daju tonove različite visine, a također i glavnina mehanizma za otvaranje i zatvaranje tih rupica. Taj se mehanizam sastoji iz 16-18 poklopaca i velikog broja poluga kojima se one pokreću. Samo dvije ili tri rupice nalaze se na završnom dijelu cijevi koji je na kraju otvoren.
Pri sviranju svirač drži instrument nadesno od sebe, u poprečnom, vodoravnom položaju. Desnom rukom manipulira donjim dijelom mehanizma, a lijeva gornjim. Pri tome upotrebljavaju devet prstiju - sve osim desnog palca, koji služi samo oslonac instrumenta.
Opseg:c1-d4 (Kod nekih je instrumenta najdublji ton h (mali h).
Registri: duboki - c1-c2; srednji - c2-c3 (u novijoj se izvođačkoj praksi uzima šire : od g1-c3); visoki - c3-d4.
Duboki registar, a naročito donja kvarta, slabe je nosivosti, prirodna mu je piano dinamika. (Od romantizma (a osobito u impresionizmu) taj se registar sve više koristi zbog izražajnih i kolorističkih odlika: pun je, taman i pomalo šuštav u boji, blag i poetičan u izrazu, katkad zloslutan ili pun iščekivanja).U srednjem registru dolazi do postupnog pojačavanja (mogući su svi dinamički stupnjevi i nijanse, ali još ograničene zvučne prodornosti); a u visokom, pogotovo iznad a3, tona postaje prodoran, pištav; nemoguće je izvoditi piano dinamiku jer je prirodna dinamika tog registra ff(tonovi se dobivaju dvostrukim prepuhavanjem). Do romantizma se, donekle i zbog tehničke nesavršenosti, prvenstveno kretala u svom srednjem registru i donjem dijelu visokog – gdje je njen zvuk svijetao, a karakter nježno-idiličan. Čak i Nikolaj Rimski –Korakov kao «oblast izražajnog sviranja» flaute navodi raspon između d2 i g3, premda je danas ovaj opseg proširen.Karakteru flaute i njenim izvođačkim svojstvima odgovaraju vedra, lepršava glazba lirsko skercoznog obilježja kao npr. u ulomku Ples flauta iz baleta Ščelkunčik Petra Iljiča Čajkovskog. Ipak, u duhu ovog instrumenta ponajviše je jednostavno i slobodno raspjevan melodijski tijek, u prvom redu idilično-pastoralnog izrazapoput njena sola u predigri 3. činu operi Carmen Georgesa Bizeta.(«Flažoletni tonovi» su zamagljene kvalitete i u pianissimo dinamici. Prvi se put koriste kod impresionista. Bilježe se isto kao kod gudača, tj. iznad tona se piše kružić.)
Kao većina drvenih puhača flauta prepuhuje u oktavu.
Flauta je najpokretniji instrument među drvenim puhačima. Izvodljive su sve vrste ljestvica, arpeggia i brzih skokova u staccatu. I u pogledu artikulacije, zahvaljujući slobodnim ustima, flauta postiže najbrži staccato uspotrebom dvostrukog i trostrukog jezika i flatterzungea.

[mykeli]

Kod nje u dinamičkom pogledu vrijedi sve što je rečeno i za flautu, ali još izraženije (npr. dinamski je raspon od ppp – fff).Teže je prepuhati manji instrument.
Opseg joj je od d2 –c5 (d5). Transponirajući je instrument u širem smislu jer zvuči za č8 više od notacije (notira se od d1-c4).Najljepši registar piccola je srednji. Najbolje joj odgovara vedra, živahna glazba.

[mykeli]

To je instrument in G, a time pravi transponirajući instrument u užem smislu. (Transponira onaj tko čita; jer je c – matični tonalitet; tako se ne mijenja instrument.) Koristi se od impresionista. Ima isti opseg kao C flauta, ali zvuči za Č4 niže. (Postoje i alt-flaute in F koje zvuče za Č5 niže od zapisa). Najupotrebljivija je u dubokom i pijevnom registru. Zvučnost alt-flaute je vrlo puna, baršunasto-meka i relativno snažna čak i u dubokom registru, tako da dragocjeno dopunjava, pa i zamjenjuje duboke tonove obične flaute.


(Svrha pomoćnih instrumenata sastoji se u proširenju opsega unutar iste porodice, tj. unutar iste boje.)


Suvremene su se flaute razvile iz barokne traverso flaute. Još postoje kljunaste flaute (blok-flaute) koje se sviraju vertikalno (primjenjuju se u školskim i renesansnim sastavima). Kljunaste su flaute u vrijeme baroka bile potpuno ravnopravan instrument, ali od klasike na dalje ne sudjeluju u simfonijskom orkestru zbog slabe nosivosti zvuka u odnosu na postepeno povećavanje broja gudača i razvoja limenih puhača u klasičnom i ranoromantičnom orkestru.
U orkestru normalno postoje dvije flaute, ali počevši od romantizma i tri, s tim što drugi, odnosno treći flautista, prema potrebi svira malu (piccolo) flautu.

[mykeli]

Spada u drvene puhače s dvostrukim piskom koji se izrađuje od trske. Kakvoća tona direktno ovisi o debljini piska: ako je pisak tanji ton je kričaviji, ali je razgovjetniji; kod debljeg piska ton je plemenitiji, ali je manje razgovijetan. Oboa prepuhuje u oktavu. Ima opseg od b-f3.
Registri: duboki – b-f1; srednji (pjevni) – f1-c2; visoki – c2-f3 (g3).
Srednji je registar izrazito snažan. Prirodna mu je f i mf dinamika. No na njemu su izvodljive sve dinamike. Visoki – postaje pištav, kričav.
Kod oboe su moguća najdulja legata jer prirodno štedi zrak zbog uskog piska.
Artikulacija – oboa nije izrazito virtuozni instrument. Više joj leži kantilena, stoga se i koristi kao instrument melodije, a zahvaljujući dvostrukom pisku njezin je staccato oštar. Dvostruki se jezik može naučiti. Kod dugih fraza koristi se ciklično disanje.
Intonativno je oboa savršeno čist i stabilan instrument, tako da u orkestru služi za davanje intonacije (obično – komorni a) svim ostalim instrumentima.
Zbog akustičkih osobenosti dvostrukog trščanog jezička, zvuk oboe je srazmjerno oštar i dosta nazalan.
Jasan, plemenit i vrlo ekspresivan zvuk, sopranskog obilježja, obou je učinio istaknutim melodijskim instrumentom osobito u skladbama, stavcima i epizodama polaganog tempa (J. S. Bach: Pasija po Mateju) U toj joj ulozi najpotpunije odgovaraju široko i mirno raspjevane teme naivno-idiličnog karaktera i pastoralnog prizvuka. (J. Brahms: Violinski koncert u D-duru, op. 77, 2. stavak). U zvuku ovog instrumenta također se idealno ostvaruje nježno-sanjarski (P. I. Čajkovski: IV simfonija u f-molu, op. 36, 2. stavak) ili čežnjivi izraz (P. I. Čajkovski: tema labuda iz baleta Labuđe jezero). Čak bi se moglo reći da je ovakva, molski sjetna melodika i tipična za obou, pa se u tom smislu njoj povjerene teme ponekad spuštaju i do duboko ozbiljnog, bolnog izraza (L. van Beethoven: III simfonija u Es-duru, op. 55, 2. stavak).
Vrlo je uobičajena, specifičnija upotreba oboe u dočaravanju istočnjačkog kolorita, kojem njen zvuk iznimno odgovara, naravno zbog srodnosti s nekim tipičnim orijentalnim instrumentima i zbog asocijacije s krajnjim podrijetlom ovog roda. Takve su melodije brojne i najčešće bogato melizmatične (G. Verdi: opera Aida, 3. čina, scena na Nilu).
Zbog značajne prodornosti i oštrine tona ponekad se naziva truba drvenih puhačkih instrumenata.
U klasičnom simfonijskom orkestru oboa je zastupljena s 2 primjerka, a počevši od Wagnera primjuenjuju se 3, pa i 4 , s tim što treći, odnosno četvrti oboist, po potrebi svira engleski rog.

[mykeli]

ENGLISH HORN (ENGLESKA ROG)

Engleski rog je pravi transponirajući instrument in F (g zvuči kao c1). Opseg mu je isti kao oboi - (b) h-f3, ali zvuči Č5 niže – es (e) – b2. Najpogodniji mu je melodijski registar između a i c2, jer mu je u tom opsegu ton snažan i pun, a ipak mek i izražajan.
Pojavio se oko 1725. g. u Italiji. Nastao je izvjesnim usavršavanjem starijeg instrumenta zvanog oboe da caccia ( da caccia = lovačka).
Kruškasto proširenje, s ponovnim suženim izlaznim otvorom, uzrokuju da je ton engleskog roga zatvoreniji i pomalo prigušen u odnosu na ton oboe, a njegov izraz prvenstveno ozbiljan, čak sumoran. U molskim temama pogotovo do punog izražaja dolazi čežnjivi, sanjarsko-elegični karakter njegove zvučnosti. (C. Franck: Simfonija u d-molu, 2. stavak).
Poput oboe i engleski se rog rado koristi u dočaravanju pastoralne atmosfere, ili neposrednom tonskom slikanju pastirske svirke. To je redovito glazba tužna izraza, puna čežnje i usamljenosti (H. Berlioz: 3. stavak: Scena u polju iz Fantastične simfonije i R. Wagner: uvod u 3. čin opere Tristan i Izolda).

OBOA D'AMORE

To je instrument in A, zvuči m3 ispod zapisa. Nalazimo ih u baroknoj glazbi (npr. Bachove kantate, oratoriji, Misa u h-molu…). Pojavila se 1722. g. i iščezla u Bachovo doba, ali ju on često koristi.Najviše je nalik na engleski rog, ali je od njega dosta kraća, a od oboe duža. Oboa ime oko 64 cm, oboa d' amore – oko 73 sm, a engleski rog oko 90 cm (zbog toga se engleski rog drži bliže uz tijelo svirača, dakle vertikalnije).

[mykeli]

Njegov je originator jednostruki pisak izrađen od trske koji se pričvršćuje na usnik od ebonita (ili kakvog drugog materijala npr. kristala, drva, metala). (*Ebonit je umjetna smjesa tvrde gume, olova i sumpora, tj. vulkanit; jedna od prvih umjetnih plastičnih masa. Dobiva se duljim grijanjem (vulkanizacijom) kaučuka s većim količinama sumpora na 140-160 stupnjeva celzijusa. Obično je crn, pri običnoj temperaturi tvrd, razmjerno žilav i neelastičan materijal.).
Pisak počiva na donjoj usni dok se gornji zubi postavljaju na usnik. Za razliku od ostalih drvenih puhača klarinet ne prepuhuje u oktavu već u duodecimu što rezultira neobično velikim opsegom instrumenta i pojavom tzv. prelaznog registra.
Opseg: e (mali) –c4
Registri: duboki (šalmaj) – e-e1; prelazni – f1-b1; srednji – h1-c3; visoki – cis3-c4.
Duboki (šalmaj) je karakterističan iz razloga što klarinet jedini od drvenih puhača ima altovsku lagu. Moguće je provesti dinamiku od p do f (što nema nijedan od drveni puhač u dubokom registru) pa ga tako Weber koristi za dramatske situacije ili za neke pianissime u ovom registru.
Prelazni registar - dodaju se ekstra klapne; budući da su otvori sasvim na vrhu cijevi tonovi zvuče šuplje i promuklo (to su tonovi s najkraćim zračnim stubom – e prepuhuje u h1) ovaj registar služi da poveže prvi prepuhani ton h1.
Srednji – dobre kvalitete (b – taman, h – prvi prepuhani ton svijetlo zvuči).
Visoki – od f3 na više sve prodornije zvuči.

Zrak troši otprilike kao ljudski glas (između oboe oboe i flaute). Po pokretljivosti je odmah iza flaute; tehnički je spretan i virtuozan instrument (gotovo bez ograničenja i razmjerno lako izvodi sve vrste ljestvičnih nizova dijatonskih i kromatskih; razložene akorde; razne akorde, krupne skokove, trilere, tremola i druge ukrase) izvedba dvostrukog i trostrukog jezika teže je izvediva jer jezik zbog piska nije slobodan tj. također je između flaute i oboe.
Artikulacija je također bogata i raznolika; staccato je sporiji nego kod flaute.
Klarineti su pravi transponirajući instrumenti. Izrađuju se u raznim štimanjima: B, A, C, D, Es. Najčešća su 2 štimanja: in B i in A. In B zvuči za v2 niže nego se piše. In A zvuči m3 niže nego se piše. (Zvuči E-duru –klarinet in A svira G-dur) In A se koristi:
1) u tonalitetima s povisilicama. Klarinet in A je u njima daleko spretniji i obratno. 2) Na klarinetu in A postoji cis mali što proširuje opseg. 3) Klarinet in A je nešto veći i ima topliju boju.
(Dionicu basetnog roga – instrumenta između malog i bas klarineta – u Mozartovu Requiemu svira klarinet in A).

[mykeli]

Mali klarinet in Es zvuči za m3 više nego što je pisano. Povećava opseg. Zvuk mu je pištav i prodoran; ima relativno slab registar.
Bas klarinet – in B – zvuči za v9 niže nego nego što je notiran, ali samo u tzv. francuskoj notaciji (piše se u violinskom ključu kao klarinet in B i zato zvuči v9 niže). U Njemačkoj se notaciji pišu za ton više od realnog zvuka (piše se u bas ključu i zvuči za v2 niže). Njemačka je notacija praktičnija onom tko čita partiture jer je bliža realnom zvuku, a klarinetistima je lakša francuska (radi ključa)
Bas klarinet proširuje opseg prema dolje, ima još tonova (do pisanog malog c koji zvuči kao veliki b).