|
|
Gudački instrumenti Viole, Violine, Čela, Kontrabas... |
|
Alati tema | Display Modes |
|
23.05.2008, 10:45 | #1 |
Veteran
Registrovan/a dana: 07.06.2005
Mjesto: Pirot
Godina: 53
Postovi: 858
Downloads: 218
Uploads: 5
Rekao HVALA: 3
Zahvalili mu 22 puta u 21 Postova
Instrumenti: sa dirkama...
|
Zicani klasicni instrumenti
U ovom forumu postavljam sinfonijske instrumente sa zicama..
Kompletan text ne moze da stane u jednom topicu, pa cu zato u nekoliko dela to da stavim...Mislim da ce koristiti... Skracena skripta Dejana Despica "muzicki instrumenti" Žičanim je instrumentima zajedničko posjedovanje rezonatora (u obliku kutije ili ploče) i ovisnost visine tona od pojedinih osobina žice. Za tu ovisnost vrijede sljedeća pravila: - viši zvuk na staje ako je žica: a) kraća, b) tanja, c) lakša, d) zategnutija GUDAČKI Gudačka grupa instrumenata je najuniverzalnija u orkestru, stoga i čini njegovu bazu. Odlikuje se izuzetnom homogenošću unutar kompletnog opsega, svira bez zamora i posjeduje sve dinamičke nijanse. Visinu tona određuje tehnika lijeve ruke. Spuštanjem prstiju na žicu dobivamo njeno skraćivanje – dakle viši ton. Kod svakog instrumenta razlikujemo 3 bitna elementa: 1.ORIGINATOR - gudalo, tj. faktor koji proizvodi ton; 2. VIBRATOR – žica koja skraćivanjem mijenja visinu tona; 3. REZONATOR – tijelo Gudački prstomet je drugačiji od klavirskog: palac je izvan dodira žica, on stabilizira pokrete ruke i podržava instrument. Kažiprst se smatra prvim prstom, srednji – drugim, prstenjak – trećim i mali prst – četvrtim. (Prstomet se obilježava arapskim brojevima.) Ako prsti ne dodiruju žicu ona zvuči kao prazna, slobodna, što se označava nulom. Kod tehnike lijeve ruke gudača važnu ulogu igra pojam pozicije (položaja), tj. njenih mogućih položaja u odnosu na žice. (Pozicije se označavaju rimskim brojevima.) Kao prva pozicija smatra se položaj u kojem prvi prst zahvaća stupanj iznad osnovnog tona žice (tj. onog koji zvuči kad je prazna), dok ostali prsti dolaze redom na stupnjeve koji slijede. Tu se podrazumijeva i mogućnost izvođenja kromatskih varijanti stupnjeva na tzv. polupozicijama. Druga pozicija je ona u kojoj je prvi prst leži na drugom stupnju iznad tona prazne žice. (Primjer za I poziciju: ako je riječ o tonovima koji se nalaze na žici a1 onda ispod ili iznad tona a1 pišemo nulu (0 je oznaka za praznu žicu), ispod tona h1 pišemo broj 1 (tj. sviramo ga prvim prstom), ispod tona c2 pišemo broj 2 (tj. sviramo ga drugim prstom), ispod tona d2 pišemo broj 3 (tj. sviramo ga trećim prstom), a ispod tona e2 pišemo ton 4 (tj. sviramo ga četvrtim prstom).) I a1 h1 c2 d2 e2 0 1 2 3 4 (Primjer za II poziciju: ako je riječ o tonovima koji se nalaze na žici a1 onda ispod tona c2 pišemo broj 1 (tj. sviramo ga prvim prstom), ispod tona d2 pišemo broj 2 (tj. sviramo ga drugim prstom), ispod tona e2 pišemo broj 3 (tj. sviramo ga trećim prstom), ispod tona f2 pišemo broj 4 (tj. sviramo ga četvrtim prstom).) II c2 d2 e2 f2 1 2 3 4 Gudači mogu svirati i višeglasje, uglavnom dvoglasje. Najbolje zvuče sekste i terce. Na svakom dužem tonu upotrebljava se VIBRATO. To je postupak pri kojem se prst giba lijevo i desno na jagodici u pravcu dužine žice. Njime se postiže oživljavanje tona. Njegova brzina varira u skladu sa specifičnim zahtjevima glazbe. Obično se duge note vibriraju duljim vibratom, a kratke kraćim. U klasičnoj se glazbi vibrato ne bilježi. Ukoliko ipak treba bilježiti onda znak za vibrato izgleda poput valova (širih za dugi vibrato, a užih za kraći). Desna ruka određuje artikulaciju (oblikovanje). Najviše se svira gudalom koje se drži između palca i prstiju desne ruke. Gudalo se uglavnom vuče na 1/2 puta između hvataljke i konjića. Gornji kraj gudala je uzak i šiljat i naziva se vrh, dok je na donjem, širem kraju smještena pokretljiva žabica. Usporedo sa štapom (od 75 cm) između vrha i žabice razapete su strune načinjene od dlaka iz konjskog repa. Strune se zatežu ručicom (iza žabice, na samo kraju štapa). Strune se premazuju kolofonijem – vrstom ljepljive smole koja poboljšava njihovo prianjanje uz žicu i izazivanje njenog treperenja. Moguća su 2 osnovna poteza gudalom: V - od vrha prema žabici – ton je tiši (p) Π - od žabice prema vrhu – ton je jači i energičniji (jer je pritisak na žicu donjim krajem gudala snažniji od pritiska vrhom, budući da se ruka nalazi na žabici, pa je tu i prijenos njene energije neposredniji) Sve note pod lukom izvode se na jedna potez (smjer) gudala. Nježniji se ton dobiva ako se gudalo vuče preko žice iznad hvataljke. Taj se potez gudala naziva SUL TASTO (tasto tal. = hvataljka). Rezak, šuštav ton se dobiva kad se gudalo vuče blizu konjića. Taj se potez naziva SUL PONTICELLO (sul ponticello tal. = na mostiću). * Dijelovi tijela gudačkog glazbala: - hvataljka – (crna) daščice od tvrdog, abonosovog drva nalijepljena na vrat; - vrat (24 cm) – pričvršćen za tijelo na njegovoj gornjoj, užoj strani - glava – nastavlja se na gornji kraj vrata, malo je povijena unazad - puž – završetak glave (tj. vrata) - vijci (čivije) - nalaze se na bokovima glave u rupicama; služe za zatezanje žica - sedlo – (na vrhu vrata, između hvataljke i glave) prag koji udaljava žice (koje su preko njega zategnute) od hvataljke - konjić (mostić) - daščica od javorovine podignuta na sredini tijela; na njemu su usječena 4 proreza kroz koje se provuku žice; nožice mostića naliježu na glasnjaču (gornji dio tijela) u prostoru između 2 poreza na njoj koji imaju oblik slova f, a nazivaju se oduške, jer omogućavaju širenje zvučnih treperenja iz unutrašnjosti tijela - držač žica (kordar)– obično je abonosa; na gornjem, širem kraju usječena su 4 proreza – oblika najčešće sličnog izvrnutoj ključanici – kroz koje se žice provuku i zakače svojim donjim krajem. Taj kraj žica često sadrži posebni mali mehanizam pomoću čijeg se zavrtanja može ispravljati štimanje žice, pa se i zove fajnštimer (njemački Feinstimmer) - duša (prema talijanskom anima)– samo kod violine – valjkasti drveni stubić, promjera 6 mm, kojim su spojeni glasnjača i dno (donja površina) tijela. Njegova je osnovna uloga da treperenje glasnjače neposrednije prenosi na dno, ali također i da pojačava otpor glasnjače u odnosu na pritisak napetih žica, kao i pritisak gudala.
__________________
Procitajte pravilnik! |
Sledeći član vam se zahvalio mykeli za ovaj koristan post: |
23.05.2008, 10:46 | #2 |
Veteran
Registrovan/a dana: 07.06.2005
Mjesto: Pirot
Godina: 53
Postovi: 858
Downloads: 218
Uploads: 5
Rekao HVALA: 3
Zahvalili mu 22 puta u 21 Postova
Instrumenti: sa dirkama...
|
Artikulacija Gudaca1
Gudalo osim što proizvodi ton ima i zadatak da ga oblikuje – artikulira. Artikulacija se postiže raznovrsnim pokretima gudala. Najšire gledano potezi gudala mogu se svrstati u 3 grupe: tzv. ležeće, skačuće i bacane.
1. Pri izvođenju ležećih poteza gudalo se ne podiže sa žice. 2. Kod skačućih poteza gudalo više ili manje poskakuje na žici. 3. Kod bacanih se poteza gudalo bačeno na žicu odbija i ponovno vraća, obično više puta uzastopno, uslijed sudara 2 elastična tijela. 1. U ležeće poteze spadaju: legato, détaché (čita se: detašé), martelato ili louré (čita se: luré) poznat i pod imenom portamento. a) Legato je potez u kojem se neprekidnim kretanjem gudala u jednom smjeru izvodi veći broj tonova. Označava se lukom iznad tonova. b) Détaché (franc. = odvojeno) je potez koji podrazumijeva da se svaki ton proizvodi zasebnim potezom, tako da se i čuju kao odvojeni, ali se između njih zvuk uistinu ne prekida, jer gudalo ne napušta žicu, niti zastaje na njoj. Za détaché ne postoji nikakva oznaka nad notama; dakle nedostatak oznake podrazumijeva ovaj potez gudalom. Ovisno od toga koliki se dio gudala koristi pri ovim potezima razlikuju se: 1) veliki détaché – u širokom potezu, cijelom dužinom gudala, pogodan za duže tonove i snažnu zvučnost; 2) srednji détaché – kod kojeg se u bilo kojem stupnju dinamike i obično pri kraćim tonovima gudalo kreće za otprilike polovicu svoje dužine 3) mali détaché – u kratkim potezima, gornjom polovicom ili pri samom vrhu gudala, podesan za vrlo brzo nizanje tonova (najčešće jednakog trajanja); redovito u tihom zvuku c) Martelato (talijanski martello = čekić) – je potez kojim se dobivaju kratki i odsječno razdvojeni tonovi u jačoj dinamici. Oznaka za njega je niz uspravnih klinčića (') iznad ili ispod note. Pri njegovu se izvođenju zvuk prekida jer se gudalo za trenutak zaustavlja između 2 tona ostajući na žici. (Zvuk se prekida jer zaustavljeno gudalo djeluje kao svojevrstan prigušivač.) d) Louré (čita se: luré) ili portamento je svojevrsni «otežani legato». Njegova se izražajnost ostvaruje izvjesnim podvlačenjem svakog pojedinog tona pod zajedničkim lukom. Označava se kombinacijom točke i crtice iznad nota.
__________________
Procitajte pravilnik! |
23.05.2008, 10:47 | #3 |
Veteran
Registrovan/a dana: 07.06.2005
Mjesto: Pirot
Godina: 53
Postovi: 858
Downloads: 218
Uploads: 5
Rekao HVALA: 3
Zahvalili mu 22 puta u 21 Postova
Instrumenti: sa dirkama...
|
Artikulacija Gudaca 2
2. Skačućim se potezima praktično najčešće ostvaruju kratki tonovi. Među njima najveću primjernu
imaju: spiccato (čita se: spikato) i staccato. a) Spiccato (tal. spiccare = otrgnuti, odsjeći) je potez u kojem gudalo lako i po potrebi veoma brzo odskače na žici, obično negdje na sredini struna. Svaka se niza izvodi posebnim potezom, tj svaka se nota izvodi vučenjem gudala u novom smjeru. Najbolje zvuči pri tihom zvuku. Označava se točkicama iznad note. (To je oznaka staccata.) b) Staccato predstavlja izuzetno težak potez, jer se u njemu veći niz kratkih tonova izvodi pri jednosmjernom kretanju gudala; npr. pri potezu gudala u jednom smjeru: od vrha ka žabici treba odsvirati 8 šesnaestinki. Za izvedbu treba pritisnuti gudalo. Označava se nizom točkica iznad nota koje su pod zajedničkim lukom. Postoje 2 vrste staccata: 1. Normalni ili «leteći» koji je sličan spiccatu samo se izvodi u jednosmjernom kretanju gudala. 2. Serioso «suhi» - bliži je ležećim potezima, kao usitnjeni martelato. 3. Bacani potezi – kao najviše tipičan može se smatrati jeté-ricochet (čita se: žeté rikošé) = bačeno- odskok. Kod njega se gudalo, bačeno na žicu, odbija i vraća obično 3-4 puta ostvarujući živahne, ritmički izrazite grupe tonova. Gudalo se baci iz visine i potom pritisne. Više se tonova izvodi na isti potez gudala. Jeté-ricochet se obilježava točkicama ispod luka. U praksi rjeđi, ali vrlo svojstven način sviranja naziva se col legno (tal. = drvetom). Obilježava ga udaranje po žici štapom gudala. Zvuk koji nastaje ima više ritmički nego li tonski karakter. U proizvođenju zvuka gudalo uopće ne mora sudjelovati. Tada se žice pokreću (u pravilu) kažiprstom desne ruke. Ovaj se način sviranja naziva pizzicato (tal. pizicato = trgnuto, štipnuto; uobičajena je skraćena oznaka: pizz.) Kod svih gudača zvuči najbolje u 1. pozicijama (do oktave prazne žice). Što je žica deblja i dulja bolji će biti pizzicato (sonorniji). Kod pizzicata izvrsno zvuče prazne žice. (Iznimno u proizvodnji pizzicata desnom ruci može pomagati i lijeva, osobito kod trzanja slobodnih, praznih žica i pri brzom tempu; tada se iznad tonova namijenjenih lijevoj ruci stavlja križić (+). To je i jedini slučaj u kojem lijeva ruka neposredno sudjeluje u proizvođenju zvuka. Ipak, ovaj postupak, kao element složenije izvođačke tehnike nalazi primjenu praktično samo u virtuozno-solističkim kompozicijama.) (Kada se nakon pizzicata ponovno želi svirati gudalom mora se staviti oznaka: col arco ( tal- = gudalom) ili samo arco. Važnost ostalih zahtjeva za posebnim načinom sviranja (sul ponticello, sul tasto, col legno) ukida se oznakom: in modo ordinario (tal. = na uobičajeni način). Poseban vid artikulacije predstavlja tremolo – preciznije tremolo staccato. U njemu se veoma brzim, kratkim potezima gudala naizmjenično u oba pravca, ostvaruje brzo uzastopno ponavljanje jednog tona. Broj ponavljanja može biti određen pa se govori o izbrojanom tremolu što je u stvari samo skraćeni način pisanja: npr. četvrtinka prekrižena ukoso dvjema crticama znači da se ton ponavlja u trima brzim šesnaestinkama. (Ovim se postupkom osobito u orkestralnom forte sviranju postiže intenzivnija i dramatski naglašenija zvučnost.) Pravi tremolo odlikuje neodređeni broj ponavljanja tona u jedinici vremena. Obilježava se trostrukim precrtavanjem vrata note. Čest je tzv. tremolo legato u kojem se brzo i naizmjenično ponavljaju 2 tona različite visine. Pri tome gudalo ne mijenja pravac već promjenu tona izazivaju prsti lijeve ruke. Takav je tremolo najsličniji trileru. Za razliku od drugih trilera koji uključuju skretanje od sekunde u ovom se - tremolu legatu najčešće javlja interval terce. Koristi se u tihoj dinamici. Za razliku od tremola staccata koji ima melodijsku primjenu, tremolo legato redovito stvara harmonijsko-kolorističku primjenu. Posebni zvučni efekti u čijem ostvarenju glavnu ulogu ima lijeva ruka jesu glissanda i flageoleti. Glissando se postiže klizanjem prsta duž žice (koja zvuči pod gudalom) – znatno češće i izvođački spretnije, naviše – čime dolazi do sasvim postepene promijene tonske visine. Zvučni rezultat ovog postupka može naći isključivo kolorističku primjenu, a u izražajnom smislu uglavnom djeluje groteskno ili jezivo i u svakom slučaju dosta neprijatno. Vrlo brz, jedna primjetan glissando katkad se mora upotrijebiti zbog postizanja legata i veće sigurnosti pri velikim skokovima. Tad djeluje kao portamento kakav se i prilikom pjevanja primjenjuje u sličnim situacijama. Flageolet (franc. flageolet; čita se: flažolet) je posebna vrsta zvuka koji po boji podsjeća na zvuk flaute. Naziv dolazi od male uzdužne flaute. Flageoleti se izvlače iz sastava alikvotnih tonova na način da se žica lako dodirne prstom na određenom mjestu, a istovremeno – također lakšim pritiskom nego pri normalnom sviranju – prevuče gudalom. Mjesta na žici koja daju flageoletne tonove predstavljaju tzv. čvorove njegova treperenja. Nazivnik razlomka na koji se žica dodirom podijeli – redni je broj alikvotnih tonova, koji se na dodirnom mjestu može dobiti u vidu flageoleta. Npr. ako se žica lagano dodirne na polovici dobit će se kao flageolet njen drugi alikvotni ton – oktava; na trećini (bliže pužu) – treći alikvotni ton – duodecima. Titranje žica (prazne) predstavlja sumu različitih vibracija koje variraju u omjeru 1:2:3… Od njih, tj. alikvotnih tonova, složen je jedan osnovni ton. Nastanak flageoleta: δ - ton koji bi se dobio čvrstim pritiskom žice uz hvataljku; ♪ - flageolet koji se laganim dodirom oslobađa, tj. alikvotni tonovi a) prazna žica – g b) 1:2 (polovina) – δ g1 / ♪ g1 c) 1:3 (trećina) - δ d1 / ♪ d2 d) 1:4 (četvrtina) - δ c1 / ♪ g2 e) 1:5 (petina) - δ h / ♪ h2 Ovako proizvedeni flageoleti, dobiveni na praznoj žici nazivaju se prirodni. Što je žica dulja i deblja to je veći broj prisutnih flageoleta. Međutim njihov je broj ograničen alikvotnim nizom. Da bi se, barem u gornjem registru, svaki ton mogao dobiti kao flageolet, pribjegava se stvaranju tzv. umjetnih flageoleta. Oni nisu sonorni kao prirodni. Uključuju sve kromatske tonove; međutim u najvišim položajima nisu naročito zvučni zbog kratkoće žice. Za njihovo izvođenje koriste se 2 prsta lijeve ruke, od kojih prvi pritisne žicu čvrsto, stvarajući time umjetno sedlo, dok se s trećim ili četvrtim prstom dodirne žica najčešće u udaljenosti od Č4. Zvukovni rezultat tada je dvije oktave viši od čvrsto pritisnutog tona. (Mogu se dodirnuti i drugi intervalski razmaci.) U novije se vrijeme označava željeni flageolet tako da se iznad note stavi kružić.
__________________
Procitajte pravilnik! |
23.05.2008, 10:47 | #4 |
Veteran
Registrovan/a dana: 07.06.2005
Mjesto: Pirot
Godina: 53
Postovi: 858
Downloads: 218
Uploads: 5
Rekao HVALA: 3
Zahvalili mu 22 puta u 21 Postova
Instrumenti: sa dirkama...
|
KoloristiČki Efekti Gudaca
a) Gudalo se obično vuče po sredini između konjića i hvataljke. Ukoliko se gudalo vuče bliže konjiću
(«SUL PONTICELLO») boja tona postaje oštrija, kristalnija, a ako se vuče bliže hvataljci («SUL TASTO») boja je mekša, prigušena. b) SORDINA (PRIGUŠIVAČ) – u obliku trozubog češljića koji se stavlja na konjić. Osim reduciranja dinamičke snage sordina utječe i na promjenu boje u zamagljeno-srebrnastu, bez sjaja i topline. c) SCORDATURA - promjena ugađanja jedne ili više žica. Ne bi trebalo žice labaviti više od sekunde jer žice tad ne zvuče dobro. Time se: a) povećava opseg instrumenta; b) neki tonaliteti zvuče sonornije i briljantnije kad su prazne žice npr. As-dur; c) time se postiže svjetlija boja (Mahler).
__________________
Procitajte pravilnik! |
23.05.2008, 10:48 | #5 |
Veteran
Registrovan/a dana: 07.06.2005
Mjesto: Pirot
Godina: 53
Postovi: 858
Downloads: 218
Uploads: 5
Rekao HVALA: 3
Zahvalili mu 22 puta u 21 Postova
Instrumenti: sa dirkama...
|
Violina
Osnovni dio violine čini njeno tijelo (korpus; dužine 36 cm), kojem pripada uloga rezonatora. Njegovu gornju površinu predstavlja glasnjača, načinjena od smrekovine, ispupčena nagore, a donju površinu – dno od javorovine, ispupčeno nadolje. Vrat je dužine 24 cm.
Violina ima 4 žice čije je osnovno štimanje u razmacima Č5 i to: I – e2, II – a1, III – d1, IV – g. Građene su od čelika s tima da su II i III žica obavijene još i tankom niti od aluminija, a IV od srebra ili bakra. Uzlazne se note dobivaju spuštanjem prsta lijeve ruke na žicu, a silazne podizanjem prsta. Postoji izrazita raznolik u sonornosti između praznih žica i hvatanog tona. Prazna je žica bogatija alikvotima pa je zato jača. Na njoj je nemoguć vibrato. Istoimeni (kromatski) ton se izvodi istim prstom (u funkcionalnoj harmoniji). Npr. a) ton h – 1. prstom, tonovi c i cis - 2. prstom, ton d – 3. prstom b) ton h – 1. prstom, ton c – 2. prstom, tonovi des i d – 3. prstom Violina je netemperirani instrument pa cis i des nisu na istom mjestu. Cis je na violini viši nego des. Violina se do 7. pozicije svira na svim žicama. Najviši ton je d4 (c4 se ne uzima jer violina nije C instrument.) U orkestralnom se sviranju rijetko koriste pozicije dalje od pete, a među njima najčešće neparne (I, III, V). Idući naviše, pozicije su izvođački sve teže, jer se ruka mora istezati, a i razmaci između tonova na žici sve su zbijeniji. Stoga se obično prelazi na susjednu žicu, gdje se isti tonovi mogu dobiti u nižoj poziciji. No kod solističkih dionica moguće je proizvesti i h4. To je posljednji ton e-žice nad hvataljkom (zahvaća se u XV poziciji). Česte i nagle promjene pozicija čine gudačku dionicu nespretnom, gotovo neizvodljivom. Ipak, u nekim su slučajevima izvodljivi i pojedini, izuzetno veliki skokovi ukoliko se iz bilo koje visoke pozicije dionica spušta na ton prazne žice (ili na neki ton iz 1. pozicije). U ostalim se slučajevima veliki skokovi izbjegavaju. Tako se intervalski razmaci violinske melodije kreću pretežno u okvirima koje postavlja normalni raspon prstiju – a on između 1. i 4. prsta na istoj žici najviše zahvaća P4, a na susjednim žicama m9. KARAKTERISTIKE ŽICA I REGISTRI E – žica je snažna, svijetle boje. Obično se naziva «la chantarelle» (čita se: šantarel) – ona na kojoj se pjeva. A – žica j snažna u 1. poziciji, a u ostalima gubi na nosivosti. D - žica je najslabija, odgovaraju joj meki, piano zvuci. G – žica je po snazi jednaka 1. žici. Upadljivo je tamne boje. 1. i 4. žica su najnosivije i to stoga što su krajnje i mogu slobodno vibrirati. DVOHVATI Gudalom se može istodobno vući po dvjema žicama. To je najlakše ako su obje slobodne. Od treće su žice izvedivi svi dvohvati u sekundama, tercama, kvartama, kvintama, sekstama, septimama i oktavama, a moguća je i podvostručena prima, osobito ako je jedna žica prazna. Kod ostalih unisona, zbog pomanjkanja slobodne žice, nije garantirana čistoća zvuka, pa ih treba izbjegavati. Uz to moguće je izvesti i trohvate i četverohvate. Akordi najbolje zvuče i obično se postavljaju u širokom rasponu. Violina može 1. prstom lijeve ruke pritisnuti 2 susjedne žice, pa je otuda uvijek moguć interval Č5, a ostala dispozicija slijedi načelo: prst s višim rednim brojem dolazi na višu žicu. Vrlo brze figuracije najlakše su ako slijede dispoziciju akorda; npr. a – e1 – cis2 – a2 / a2 – cis2 - e1 – a. FLAGEOLETI Prirodni dobro izlaze do 5. parcijala (alikvotnog tona). Umjetni – ne idu preko 5. – 6. pozicije.
__________________
Procitajte pravilnik! |
23.05.2008, 10:49 | #6 |
Veteran
Registrovan/a dana: 07.06.2005
Mjesto: Pirot
Godina: 53
Postovi: 858
Downloads: 218
Uploads: 5
Rekao HVALA: 3
Zahvalili mu 22 puta u 21 Postova
Instrumenti: sa dirkama...
|
Viola
Po obliku i građi viola je potpuno jednaka violini. Razlika postoji jedino u dimenzijama: po dužini, viola je obično veća za 6-11 cm. Bitnija je razlika u štimanju žica, dakle i tonskom opsegu instrumenta.
Četiri žice viole također su štimane u intervalima Č5, ali za Č5 niže od žica violine, tj. I – a1, II – d1, III – g, IV – c. TEHNIKA I TON U pogledu izvođačke tehnike viola se bitno ne razlikuje od violine. Jedino je, zbog većih dimenzija i najveći raspon prstiju na jednoj žici Č4,a na dvjema susjednim Č8, što nema utjecaja ni na prstomet, niti na sistem pozicija. Ipak, zbog većih tonskih razmaka na hvataljci, otežano je zalaženje u visoke pozicije. Tako je i gornja granica tonskog opsega niža nego što bi u odnosu na violinu trebalo biti. U orkestralnom sviranju dionica viole ide uglavnom do c3. (Od c –c3) Ton viole je nešto tamnije boje, a odlikuje ga većim dijelom i onaj unutarnji napon, koji je kod violine karakterističan za g-žicu. Taj napon je posljedica «tijesnog rezonatora». Da bi rezonator odgovarao zvučnim treperenjima g žice, a pogotovo c žice trebao bi biti dug oko 54 cm, a ne sadašnjih 41-43 cm. Zbog toga njen zvuk djeluje pomalo stiješnjeno i prigušeno, naročito u dubokom registru, gdje ima i izraženiji oštrinu (koja slijedi iz jačeg učešća alikvotnih tonova). U viši pozicijama zvuk dobiva strasno-melankoličan izraz. Na violi su također mogući dvohvati, trohvati i četverohvati. Od dvohvata izvođački najbolje «leže» sekste i septime, nešto manje terce i kvarte. Odlično zvuče akordi s jednom i dvije prazne žice. Glazba za violu piše se u altovskom C-ključu (c1 je na 3. žici). U višim se pozicijama piše u violinskom ključu. Pizzicati su sonorni na svim žicama, ali oni na C-žici zvuče donekle prazno i zaostaju u sjaju i jakosti za pizzicatima na violončelu u istoj visini. Razlog je volumen instrumenta i duljina žica. Pravilo je da su piizzicati sonorni na svakoj žici do njene oktave. Ako viole moraju proslijediti svoju dionicu gudalom, to se označava s con arco. Viole se mogu dijeliti na 2 i više skupina što se označava s div. (divisione). Oznaka za ponovno ujedinjenje je unite. Na violi su izvedivi svi prirodni i umjetni flageoleti do 9. pozicije, zbog veće duljine žice. Često se ujedinjuju s violinama I. i II., ili izvode istu melodiju s violončelima, čime dobivamo pun, otmjen i plemenit zvuk. Ponekad podvostručavaju basovu dionicu u gornjoj oktavi. Zvuk viole je nazalan i melankoličan, ali i prodoran. Od 19. stoljeća viola dobiva veću ulogu. Ne tretira se više samo kao pratnja ili za popunjavanje harmonije. Npr. Johannes Brahms u 1. dijelu Njemačkog requiema koristi samo viole, bez violine. Od solističkih skladbi ističu se Harold u Italiji Hectora Berlioza i sonate Paula Hindemitha, koncerti Béle Bartóka i Paula Hindemitha, ali i Georga Friedricha Händela.
__________________
Procitajte pravilnik! |
20.02.2019, 18:35 | #7 |
Stvarno kod kuće
|
Strašna tema .
Slučajno naisao na nju Poslano sa mog SM-J530F koristeći Tapatalk |
Favoriti |
Oznake |
instrumenti, klasicni, zicani |
|
|