Tekst: | Oliver Dragojevic - Balada o cacinom satu
Caca je jema, sat u malom
dzepu,
Takvoga sata nima vise niko,
Iz njeg se vrime, razlilo ka liko,
Ka vino ca
je, uteklo svom cepu.
Kad bi caca zasta, da otare celo,
I sat bi st, i mudro bi
muca,
Nije jema srca, da odbroji uru,
Coveku ca sidne, da umoran ruca!
Na cacinom
satu, brise se i gubi,
To vrime u zlatu, i ti prsti grubi,
To vrime u zlatu, taj led ca se
krece,
Na cacinom satu, vratiti se nece!
Caca se moga i bez sata snaci,
Po icu
maski, po jugu u zraku,
Ali more biti, cutija se jaci,
Sa satom ca je svitlija u
mraku!
Pricaju judi, starili su skupa,
Sat je bio srce u cacinom tilu,
I nije se
znalo, ca to suska, lupa,
Ca to tira naprid, vrilu krv kroz zilu!
Sve dok nisu oba,
ostali bez glasa,
Sve dok nije zemlja, rekla zadnje slovo,
Jos se nije znalo, ca je puklo,
stalo,
Jer na njima sve je bilo jos ka novo!
|