[mykeli]

Originator im je limeni usnik u obliku čašice (truba, trombon) ili lijevka (rog, tuba); vibrator je stupanj zraka, a rezonator tijelo. Po cijevi se razlikuju trube i rogovi. Trube imaju cilindričnu cijev što daje praskav zvuk. Tu spadaju trube i trombon. Rogovi imaju koničnu cijev što daje mekši zvuk. Tu spadaju horne (rogovi), tube, kornet i krilnica.
Ton postižu pomoću ventila. Imaju ih obično 3 (tuba ih ima i više). Oni produžuju cijev na sljedeći način: prvi za 1 ton dolje, drugi za pola tona, treći za jedan i pol ton. Moguće ih je kombinirati. Zajedno pritisnuta tri ventila daju P4 dublji to – temeljni ton je fis.
Dok nisu ugrađeni ventili ako se željelo odsvirati ton h umjesto tona b onda se stavljala ruka u cijev. Tako se cijev zatvarala, a time i skraćivala. Dobivao se viši ton za m2 ili za v2. Kod takve je tehnike sviranja dolazilo do osjetne razlike u kvaliteti tona (zvuče kao sordinirani – stišani).


Do polovice 19. stoljeća (Wagner) trombe i korni su bili tzv. prirodni instrumenti (mogli su izvoditi samo parcijale jer nisu imali ventila). Tu ne spada trombon jer je uvijek imao povlačak.
(Truba ne može proizvesti prva 2 parcijala, rog može sve). Iz toga je proizlazio stil pisanja za te instrumente, ograničavao ih je na fanfare.
Parcijali: C, c, g, c1, e1, g1, b1, d2, e2, (fis) f2. U baroku su od opsegu b1 do f2 virtuozno baratali u pianu.
Kružno oblikovani dodaci cijevi umetali su se između usnika i glavne cijevi da bi se postigla željena ugodba ili štimung. (Tad se sviralo iste parcijale, ali transponirane; isti broj tonova.)
Dionice često izgledaju čudno vođene c2-d2-g1…
Za vrijeme Wagnera (19. stoljeće) grade se ventilne trombe i rogovi pa postaju prirodni.