[mykeli]

Harfa je žičani instrument u obliku trokutastog okvira, visokog oko 180 cm.
Okvir se sastoji iz 5 osnovnih dijelova. Osnovu na kojoj je cijeli instrument počiva čini postolje u čijim su prorezima smješteni pedali za preštimavanje žica. Na postolju stoji šupalj stub, kroz čiju unutrašnjost prolaze čelične poluge što povezuje pedale s gornjim dijelom mehanizma za preštimavanje Ukoso prema postolju postavljen je drugi krak okvir koji čini rezonantno tijelo. Treću stranu okvira čini drveni vrat, izvijen u obliku položenog slova S. Kroz njega su provučeni vijci koji drže žice. Oni se mogu posebnim ključem zatezati, čime se podešava osnovno štimanje žica. Zajednicu s vratom čini most u kojem se nalazi gornji dio mehanizma za preštimavanje žica. On je povezan s pedalima. Oni se mogu postaviti u 3 razna položaja.
U gornjem položaju, pedal je opušten i žica zvuči cijelom svojom dužinom. Ako se pedal pritisne i zakači u srednji položaj, dužina žice ne skraćuje pa ona daje ton viši za 1/2 stupnja. U donjem položaju, žica se još više skrati i povisi ton za još 1/2 stupnja.
Dakle, iz svake se žice mogu izvući po 3 tona različite visine. Jedan pedal mehanizmom zahvaća istovremeno žice istoimenih tonova u svim oktavama i njihove kromatske varijante. Tako imamo 7 pedala – za lijevu nogu 3 – D, C i H, a za desnu 4 – E, F, G i A.
Harfa ima 47 žica (46 ili 48 ugođenih na dijatonsku ljestvicu Ces-dura. Tonski je opseg harfe 6 i pol oktava: od Ces1 do fes4 ili as4. Orijentacija svirača među žicama je olakšana time što su sve C-žice obojeno crveno, a sve F-žice plavo. Bas žice (njih 11 – do F) imaju čelično ili svileno jezggro, omotano metalnom niti, a ostale su od crijeva ili od najlona.


TEHNIKA I TON


Harfa se svira s po 4 prsta obje ruke. Mali prst se zbog kratkoće ne upotrebljava. Svirač sjedi iza harfe koja mu je oslonjena na desno koljeno i rame. Desna ruka zbog položaja svira više registre, a lijeva je slobodnija i može prema potrebi zahvatiti svaku žicu.
Zbog tehnike pedala nije izvodljiva kromatika, kao ni istovremeno zvučanje dva kromatski različita vida istog stupnja (npr. c i cis). Kromatika je djelomično moguća jedino enharmonijskom zamjenom tonova. Ona pomaže i pri ponavljanju tonova. Istovremeno se mogu pritisnuti najviše 2 pedala. Enharmonija omogućava i podešavanje žica da zajedničkim zvukom daju samo jedan akord. Ova se mogućnost primjenjuje pri izvođenju glissanda – tipičnog načina sviranja na harfi. Izvodi se prevlačenjem prsta preko niza žica i to naniže, od svirača – palcem, a naviše, ka sviraču – kažiprstom. Može se izvoditi i s obje ruke istovremeno i to u istom pravcu i u suprotnim pravcima.
(Žice se mogu podesiti i na cijelotonsku i pentatonsku ljestvicu, sve dijatonske ili jedan akord.)
Akordi čine glavno i najkarakterističnije područje ovog instrumenta. Jednom se rukom zahvaća najviše 4 tona akorda. Moguće je izvoditi veće intervalske raspone, npr. decima – stoga su najčešći mješovito postavljeni akordi. Ukoliko su razloženi u širokom rasponu izvode se s obje ruke naizmjenično.
Svaki se akord na harfi izvodi u arpeggiu – brzom razlaganju. Ukoliko se to ne želi stavlja se oznaka: non arpeggiato ili strappato (tal. otkinuto, iščupano) ili plaqué (franc. slijepljeno; čita se: plake) ili grafički: srednjom - uglatom zagradom ([) duž napisanog akorda.
Od posebnih se efekata često koriste flageoleti. Redovito se koristi oktavni. Pri tome ista ruka vrši i dodir i trzaj žice. (Notiraju se za oktavu niže od željenog zvuka, a iznad note se stavi kružić.) Zbog kolorističkih se efekata često primjenjuju u impresionizmu.
Ukoliko se žele izvedsti staccato tonovi treperenje žice se nakon trzaja zaustavlja dlanom. (Ovi prigušeni tonovi označavaju se francuskim izrazom: sons étouffés (čita se: sonzetufé) ili grafičkom oznakom koja izgled kao križ na nuli).
Trileri su prilično nespretni za izvođenje. Izvodljiva je samo jedna vrsta nazvana bisbigliando (čita se: bisbiljando; tal. šapčući, šumoreći). To je tiha repeticija tona koja se ostvaruje naizmjeničnim trzanjem objema rukama.
Oštriji se zvuk postiže sviranjem neposredno uz rezonantni korpus (okvir) (tal. «alla cassa», franc. pres de la table (čita se: pre d'la tābl) koji se grafički označava kao valovi. Sličan, oštri i metalni zvuk može se dobiti i na normalnoj visini sviranja, tj. sviranjem na oko polovine žica ali trzanjem s noktima umjesto s jagodicama prstiju. (Označava se horizontalnim polumjesecom ili slovom V.)

Odzvuk žica kod harfe, koji se ne može uvijek i stalno prigušivati, čini smetnju razgovijetnom izlaganju melodije na harfi. Ona je tipičan akordski instrument. Upotrebljava se najviše u sklopu pratnje ili kao izvor kolorističkih efekata. U orkestru se najčešće susreće u tihim i po fakturi prozračnim dijelovima skladbe. Ona nije prodoran instrument. Njen je zvuk poetičan i srebrnast; njena je priroda lirska. Jedino kad se ona može probiti kroz veću zvučnu masu drugih instrumenata jeste kad svira glissando.. Njen zvuk je lijep, no lako zamori slušatelj; postaje nametljiv, pa se stoga rijetko koristi solistički.