[mykeli]

ENGLISH HORN (ENGLESKA ROG)

Engleski rog je pravi transponirajući instrument in F (g zvuči kao c1). Opseg mu je isti kao oboi - (b) h-f3, ali zvuči Č5 niže – es (e) – b2. Najpogodniji mu je melodijski registar između a i c2, jer mu je u tom opsegu ton snažan i pun, a ipak mek i izražajan.
Pojavio se oko 1725. g. u Italiji. Nastao je izvjesnim usavršavanjem starijeg instrumenta zvanog oboe da caccia ( da caccia = lovačka).
Kruškasto proširenje, s ponovnim suženim izlaznim otvorom, uzrokuju da je ton engleskog roga zatvoreniji i pomalo prigušen u odnosu na ton oboe, a njegov izraz prvenstveno ozbiljan, čak sumoran. U molskim temama pogotovo do punog izražaja dolazi čežnjivi, sanjarsko-elegični karakter njegove zvučnosti. (C. Franck: Simfonija u d-molu, 2. stavak).
Poput oboe i engleski se rog rado koristi u dočaravanju pastoralne atmosfere, ili neposrednom tonskom slikanju pastirske svirke. To je redovito glazba tužna izraza, puna čežnje i usamljenosti (H. Berlioz: 3. stavak: Scena u polju iz Fantastične simfonije i R. Wagner: uvod u 3. čin opere Tristan i Izolda).

OBOA D'AMORE

To je instrument in A, zvuči m3 ispod zapisa. Nalazimo ih u baroknoj glazbi (npr. Bachove kantate, oratoriji, Misa u h-molu…). Pojavila se 1722. g. i iščezla u Bachovo doba, ali ju on često koristi.Najviše je nalik na engleski rog, ali je od njega dosta kraća, a od oboe duža. Oboa ime oko 64 cm, oboa d' amore – oko 73 sm, a engleski rog oko 90 cm (zbog toga se engleski rog drži bliže uz tijelo svirača, dakle vertikalnije).