Sto se mene tice, poceo sam prateci jednog jednog starijeg pjevaca i mladu pjevacicu u jednom selu u kafani. I iako sam bio svjestan da tu niko, ali bas niko nije ni izbliza kompetentan da bi mogao da ocijeni moje sviranje, treme je bilo..nenormalno.. Bukvalno sam se na trenutke gubio, zaboravljao forspile koje sam malo prije svirao...Uzas
Najvece mucenje u mom zivotu. Ali to je nesto sto mora da se prodje, sa vremenom, ali poprilicno brzo je to skoro nestalo.. Sto rece kolega gore, treme sada ima jedino kad znam da je neko od muzicara tu i slusa, ali to mozda i nije trema, vise neko uzbudjenje i zelja da se pokazem sto bolje..
Moje misljenje je da lijeka nema, a i nije potreban.. To je svako od nas prosao (u manjoj ili vecoj okolini) i svi su prezivjeli tako da.. Sviras svoju svirku, trudis se da to radis najbolje sto mozes i to je to..
(naravno moze da pomogne i ona: zamisli da su svi u lokalu goli)
