Tekst: | Dva galeba
Dva galeba bela u crnoj noci
leteli morem, a bura je bila.
Vetar
ih baci na jednu stenu,
al' on tu osta slomljenih krila.
Al' ona ode, ostavi njega
da ceka svoju poslednju zoru.
Jedino malo nas'o je snage
da se pozali voljenom
moru.
Reci joj more da nju jos volim,
za zlu je sudbu svoju ne krivim.
Ah zar se
tako sad ljubav deli,
ja da umirem a ona da zivi.
On nije hteo zoru da ceka,
on
nije hteo sunce da sine.
S visoke stene baci se galeb
voljenom moru u hladne
dubine.
A zivot ovaj i dalje tece,
nova se zora nad morem budi,
jedino istina
ostaje samo,
i ptice vole kao i ljudi.
|