Pokaži Full Verziju : Klasicni duvacki instrumenti
U ovom forumu postavljam sinfonijske duvacke instrumente
Kompletan text ne moze da stane u jednom topicu, pa cu zato u nekoliko dela to da stavim...Mislim da ce koristiti...
Skracena skripta Dejana Despica "muzicki instrumenti"
Drveni duvacki
Ovisno o originatoru, tj. faktoru koji proizvodi ton dijele se u sljedeće porodice:
a) flaute – originator je labial (usnik);
b) jednostruki jezičci (piskovi od trske): klarineti i saksofoni;
c) dvostruki jezičci: oboe i fagoti.
Kod puhača je vibrator stupanj zraka, a rezonator korpus.
Kod drvenih puhača visina tona ovisi o dužini zračnog stuba, jer ona utječe na broj i učestalost longitudinalnih valova (tj. zgušnjavanje i razrjeđivanje valova) u jedinici vremena.
Na cijevima se nalaze otvori čijim se zatvaranjem i otvaranjem stvaraju različite dužine cijevi, odnosno zračnog stuba, što utječe na visinu tona koji je dublji kad je zračni stub duži. Viši se otvori zatvaraju jagodicama.
Za dobivanje tona važno je PREPUHAVANJE. To je način puhanja koji uključuje jače upuhavanje mlaza zraka u ataki, te tada na isti prstomet dobivamo ton za oktavu viši (samo kod klarineta, zbog građe cijevi dobivamo ton duodecimu viši). Ono se može postići i pomoću OKTAVKLAPNE koja je namijenjena za palac lijeve ruke. Koristi se za piano tonove jer ulaz zraka ne mora biti jak, a oktaviraju klapne.
POKLOPAC (KLAPNA) ima još dvije funkcije:
1. da na prikladniji način stvori kromatske polutonove;
2. da prošire opseg, uglavnom prema dolje jer prsti ne bi mogli zatvoriti dotičnu rupu (izvan domašaja im je).
Negativna je strana klapni što smanjuju rezonanciju. Ton je plemenitiji što imamo manje aparature.
FUNKCIJA ORIGINATORA
Strogo uzevši drveni puhači nisu temperirani instrumenti. Visinu je moguće modificirati na 2 osnovna načina:
1. u totalu (sve tonove isto); to se postiže produžavanjem instrumenata – oboa produži pisak, a klarinet izvuče dio ispod usnika;
2. za pojedine tonove; to se postiže ustima (opuštanje usana – ton niži, zatezanje usana – ton viši).
Za postizanje ispravne artikulacije najvažniji su elementi udar jezikom (ataka) i reguliranje daha. Ataka se vrši izgovaranjem sloga TU (za oštri ton) ili DU (za blaži ton). Sve note pod legato lukom izvode se na istu ataku (jedan dah).
Osobiti je efekt DVOJNI JEZIK (DOPPELZUNGE). Moguć je na flauti. To je ponavljanje tonova iste visine u staccatu i brzom tempu (izgovara se tu – ku – tu – ku). Postiže se brzim prekidima impulsa zraka prilikom puhanja – naizmjeničnim izgovaranjem konsonanta T (vrh se jezika podigne do nepca i prekine zračnu struju) i K (jezik se opusti i omogući da zrak ide u cijev).
Ako je mjera trodobna ili treba odsvirati skupinu brzih triola ide trostruki jezik: TU – KU – TU, TU – KU – TU. (Najlakše ga je dobito na flauti, teže na jednostrukim, a najteže na dvostrukim jezičcima.
Staccato se izvodi kratkim impulsima zraka.
Schönberg je uveo oblik tremola nazvan FLATTERZUNGE (leteći jezik). Njime je moguće brzo repetiranje ili nizanje kratkih tonova. To je osobito, poput treperenja brzo udaranje jezikom: prrr… ili trrr (prodorni tremolo). Dobiva se kod flaute i drugih drvenih puhača, te kod trublje i trombona.
Legato su skokovi lakši prema gore nego prema dolje jer je to prirodno. Ako se izvode prema dolje onda gornji ton ostane kreštati.
Kod drvenih puhača dolazi do izražaja individualnost pojedinih registara u pogledu boja tona, nosivosti, ovisno o tomu koji se dio instrumenta koristi. Nosivost označava da u istom registru isti ton ima drugu dinamiku ovisno o registru. Npr. kod flaute je prirodna dinamika za ton d1 piano, a ako se svira jače onda će se prepuhati; kod oboe se d1 dobiva u forte dinamici, ako se svira tiše postoji opasnost da se neće čuti.
Isto tako NIJE ISTI TON ISTE VISINE NA SVIM INSTRUMENTIMA: c1 na oboi je nizak, a na fagotu visok.
(Oboa inače ima najčišći ton od svih intrumenata u simfonijskom orkestru, stoga prije početka sviranja orkestra intonaciju daje prvi oboist; riječ je o tonu a1 koji ima frekvenciju 440 Hz (herca))
OBUJAM ZVUČNOSTI
Drveni puhački instrumenti pokrivaju zvučni prostor od 7 oktava:
KONTRAFAGOT = B subkontra – e2; FAGOT=H kontra – d2;
KLARINET = e – a3 (pisano); BAS – KLARINET = (približno pisani opseg klarineta, a zvuči za v9
niže);
OBOA = h (b) – g3; ENGLESKI ROG = (približno pisani opseg oboe, a zvuči Č5 niže);
FLAUTA =h (c1) – c4; PICCOLO= d2 – c5.
POMOĆNI INSTRUMENTI
Svrha im je da proširuju opseg unutar iste porodice (iste boje) i ljepše zvuče u nekom opsegu od ostalih instrumenata iz te porodice jer određene tonove sviraju u pijevnijem registru; obično je to srednji registar (sredina opsega). To su alt flauta, engleski rog, oboa d’ amore, kontrafagot, mali klarinet in Es, bas – klarinet.
TRANSPONIRAJUĆI INSTRUMENTI
To su oni instrumenti koji se pišu drugačije nego zvuče. Razlikujemo transponirajuće instrumente u širem i u užem smislu. U širem su smislu oni instrumenti koji zvuče za Č8 više ili niže nego se pišu (notiraju). To su piccolo flauta (zvuči više); kontrafagot (zvuči niže). U užem su smislu oni kod kojih transponira onaj koji čita zapis, jer je matični tonalitet svih drvenjaka C. Npr. alt flauta je in G – piše se kao flauta, a zvuči Č4 niže; engleski rog in F – zvuči oktavu dublje od zapisa; oboa d’ amore in A – zvuči m3 niže od zapisa; klarineti: in B - zvuči v2 niže, in A – zvuči m3 niže, mali in Es – zvuči za m3 više od zapisa, bas – klarinet in B – zvuči za v9 niže od zapisa ako se piše u violinskom ključu, a u bas ključu v2 niže.
Danas se izrađuju od metala (najčešće od legure bakra, nikla i cinka nazvane «novo srebro») zbog nosivosti zvuka,ali je time izgubila na mekoći i zaobljenosti, kakvu iziskuje barokna glazba.Originator je labial (tzv. usna); usnice šalju mlaz zraka pod oštrim kutom u instrument. Mlaz zraka se lomi na labialu, jedan dio ulazi u instrument, a drugi se gubi pa jeflauta instrument koji kod drvenih puhača troši najviše zraka.Posljedica toga je ta da su mu kraće legato fraze.
Dužina cijevi iznosi oko 67 cm. Cijev se rasklapa u 3 dijela (rjeđe 4), koji se spojevima uvlače jedna u drugi, pa se na tim mjestima, minimalnim izduženjem, može korigirati štimanje. Početni se dio cijevi naziva glava i njegov je kraj zatvoren, a ulazni je otvor za zrak postavljen bočno i okružen pljosnatim obodom – tzv. usnom, čiji je oblik podešen tako da na njega naliježe donja usna svirača. Srednji je dio cijevi najduži i u tehničkom smislu najvažniji, jer se na njemu nalazi i najveći broj rupica, koje skraćuju dužinu zračnog stuba u cijevi i tako daju tonove različite visine, a također i glavnina mehanizma za otvaranje i zatvaranje tih rupica. Taj se mehanizam sastoji iz 16-18 poklopaca i velikog broja poluga kojima se one pokreću. Samo dvije ili tri rupice nalaze se na završnom dijelu cijevi koji je na kraju otvoren.
Pri sviranju svirač drži instrument nadesno od sebe, u poprečnom, vodoravnom položaju. Desnom rukom manipulira donjim dijelom mehanizma, a lijeva gornjim. Pri tome upotrebljavaju devet prstiju - sve osim desnog palca, koji služi samo oslonac instrumenta.
Opseg:c1-d4 (Kod nekih je instrumenta najdublji ton h (mali h).
Registri: duboki - c1-c2; srednji - c2-c3 (u novijoj se izvođačkoj praksi uzima šire : od g1-c3); visoki - c3-d4.
Duboki registar, a naročito donja kvarta, slabe je nosivosti, prirodna mu je piano dinamika. (Od romantizma (a osobito u impresionizmu) taj se registar sve više koristi zbog izražajnih i kolorističkih odlika: pun je, taman i pomalo šuštav u boji, blag i poetičan u izrazu, katkad zloslutan ili pun iščekivanja).U srednjem registru dolazi do postupnog pojačavanja (mogući su svi dinamički stupnjevi i nijanse, ali još ograničene zvučne prodornosti); a u visokom, pogotovo iznad a3, tona postaje prodoran, pištav; nemoguće je izvoditi piano dinamiku jer je prirodna dinamika tog registra ff(tonovi se dobivaju dvostrukim prepuhavanjem). Do romantizma se, donekle i zbog tehničke nesavršenosti, prvenstveno kretala u svom srednjem registru i donjem dijelu visokog – gdje je njen zvuk svijetao, a karakter nježno-idiličan. Čak i Nikolaj Rimski –Korakov kao «oblast izražajnog sviranja» flaute navodi raspon između d2 i g3, premda je danas ovaj opseg proširen.Karakteru flaute i njenim izvođačkim svojstvima odgovaraju vedra, lepršava glazba lirsko skercoznog obilježja kao npr. u ulomku Ples flauta iz baleta Ščelkunčik Petra Iljiča Čajkovskog. Ipak, u duhu ovog instrumenta ponajviše je jednostavno i slobodno raspjevan melodijski tijek, u prvom redu idilično-pastoralnog izrazapoput njena sola u predigri 3. činu operi Carmen Georgesa Bizeta.(«Flažoletni tonovi» su zamagljene kvalitete i u pianissimo dinamici. Prvi se put koriste kod impresionista. Bilježe se isto kao kod gudača, tj. iznad tona se piše kružić.)
Kao većina drvenih puhača flauta prepuhuje u oktavu.
Flauta je najpokretniji instrument među drvenim puhačima. Izvodljive su sve vrste ljestvica, arpeggia i brzih skokova u staccatu. I u pogledu artikulacije, zahvaljujući slobodnim ustima, flauta postiže najbrži staccato uspotrebom dvostrukog i trostrukog jezika i flatterzungea.
Kod nje u dinamičkom pogledu vrijedi sve što je rečeno i za flautu, ali još izraženije (npr. dinamski je raspon od ppp – fff).Teže je prepuhati manji instrument.
Opseg joj je od d2 –c5 (d5). Transponirajući je instrument u širem smislu jer zvuči za č8 više od notacije (notira se od d1-c4).Najljepši registar piccola je srednji. Najbolje joj odgovara vedra, živahna glazba.
To je instrument in G, a time pravi transponirajući instrument u užem smislu. (Transponira onaj tko čita; jer je c – matični tonalitet; tako se ne mijenja instrument.) Koristi se od impresionista. Ima isti opseg kao C flauta, ali zvuči za Č4 niže. (Postoje i alt-flaute in F koje zvuče za Č5 niže od zapisa). Najupotrebljivija je u dubokom i pijevnom registru. Zvučnost alt-flaute je vrlo puna, baršunasto-meka i relativno snažna čak i u dubokom registru, tako da dragocjeno dopunjava, pa i zamjenjuje duboke tonove obične flaute.
(Svrha pomoćnih instrumenata sastoji se u proširenju opsega unutar iste porodice, tj. unutar iste boje.)
Suvremene su se flaute razvile iz barokne traverso flaute. Još postoje kljunaste flaute (blok-flaute) koje se sviraju vertikalno (primjenjuju se u školskim i renesansnim sastavima). Kljunaste su flaute u vrijeme baroka bile potpuno ravnopravan instrument, ali od klasike na dalje ne sudjeluju u simfonijskom orkestru zbog slabe nosivosti zvuka u odnosu na postepeno povećavanje broja gudača i razvoja limenih puhača u klasičnom i ranoromantičnom orkestru.
U orkestru normalno postoje dvije flaute, ali počevši od romantizma i tri, s tim što drugi, odnosno treći flautista, prema potrebi svira malu (piccolo) flautu.
Spada u drvene puhače s dvostrukim piskom koji se izrađuje od trske. Kakvoća tona direktno ovisi o debljini piska: ako je pisak tanji ton je kričaviji, ali je razgovjetniji; kod debljeg piska ton je plemenitiji, ali je manje razgovijetan. Oboa prepuhuje u oktavu. Ima opseg od b-f3.
Registri: duboki – b-f1; srednji (pjevni) – f1-c2; visoki – c2-f3 (g3).
Srednji je registar izrazito snažan. Prirodna mu je f i mf dinamika. No na njemu su izvodljive sve dinamike. Visoki – postaje pištav, kričav.
Kod oboe su moguća najdulja legata jer prirodno štedi zrak zbog uskog piska.
Artikulacija – oboa nije izrazito virtuozni instrument. Više joj leži kantilena, stoga se i koristi kao instrument melodije, a zahvaljujući dvostrukom pisku njezin je staccato oštar. Dvostruki se jezik može naučiti. Kod dugih fraza koristi se ciklično disanje.
Intonativno je oboa savršeno čist i stabilan instrument, tako da u orkestru služi za davanje intonacije (obično – komorni a) svim ostalim instrumentima.
Zbog akustičkih osobenosti dvostrukog trščanog jezička, zvuk oboe je srazmjerno oštar i dosta nazalan.
Jasan, plemenit i vrlo ekspresivan zvuk, sopranskog obilježja, obou je učinio istaknutim melodijskim instrumentom osobito u skladbama, stavcima i epizodama polaganog tempa (J. S. Bach: Pasija po Mateju) U toj joj ulozi najpotpunije odgovaraju široko i mirno raspjevane teme naivno-idiličnog karaktera i pastoralnog prizvuka. (J. Brahms: Violinski koncert u D-duru, op. 77, 2. stavak). U zvuku ovog instrumenta također se idealno ostvaruje nježno-sanjarski (P. I. Čajkovski: IV simfonija u f-molu, op. 36, 2. stavak) ili čežnjivi izraz (P. I. Čajkovski: tema labuda iz baleta Labuđe jezero). Čak bi se moglo reći da je ovakva, molski sjetna melodika i tipična za obou, pa se u tom smislu njoj povjerene teme ponekad spuštaju i do duboko ozbiljnog, bolnog izraza (L. van Beethoven: III simfonija u Es-duru, op. 55, 2. stavak).
Vrlo je uobičajena, specifičnija upotreba oboe u dočaravanju istočnjačkog kolorita, kojem njen zvuk iznimno odgovara, naravno zbog srodnosti s nekim tipičnim orijentalnim instrumentima i zbog asocijacije s krajnjim podrijetlom ovog roda. Takve su melodije brojne i najčešće bogato melizmatične (G. Verdi: opera Aida, 3. čina, scena na Nilu).
Zbog značajne prodornosti i oštrine tona ponekad se naziva truba drvenih puhačkih instrumenata.
U klasičnom simfonijskom orkestru oboa je zastupljena s 2 primjerka, a počevši od Wagnera primjuenjuju se 3, pa i 4 , s tim što treći, odnosno četvrti oboist, po potrebi svira engleski rog.
ENGLISH HORN (ENGLESKA ROG)
Engleski rog je pravi transponirajući instrument in F (g zvuči kao c1). Opseg mu je isti kao oboi - (b) h-f3, ali zvuči Č5 niže – es (e) – b2. Najpogodniji mu je melodijski registar između a i c2, jer mu je u tom opsegu ton snažan i pun, a ipak mek i izražajan.
Pojavio se oko 1725. g. u Italiji. Nastao je izvjesnim usavršavanjem starijeg instrumenta zvanog oboe da caccia ( da caccia = lovačka).
Kruškasto proširenje, s ponovnim suženim izlaznim otvorom, uzrokuju da je ton engleskog roga zatvoreniji i pomalo prigušen u odnosu na ton oboe, a njegov izraz prvenstveno ozbiljan, čak sumoran. U molskim temama pogotovo do punog izražaja dolazi čežnjivi, sanjarsko-elegični karakter njegove zvučnosti. (C. Franck: Simfonija u d-molu, 2. stavak).
Poput oboe i engleski se rog rado koristi u dočaravanju pastoralne atmosfere, ili neposrednom tonskom slikanju pastirske svirke. To je redovito glazba tužna izraza, puna čežnje i usamljenosti (H. Berlioz: 3. stavak: Scena u polju iz Fantastične simfonije i R. Wagner: uvod u 3. čin opere Tristan i Izolda).
OBOA D'AMORE
To je instrument in A, zvuči m3 ispod zapisa. Nalazimo ih u baroknoj glazbi (npr. Bachove kantate, oratoriji, Misa u h-molu…). Pojavila se 1722. g. i iščezla u Bachovo doba, ali ju on često koristi.Najviše je nalik na engleski rog, ali je od njega dosta kraća, a od oboe duža. Oboa ime oko 64 cm, oboa d' amore – oko 73 sm, a engleski rog oko 90 cm (zbog toga se engleski rog drži bliže uz tijelo svirača, dakle vertikalnije).
Njegov je originator jednostruki pisak izrađen od trske koji se pričvršćuje na usnik od ebonita (ili kakvog drugog materijala npr. kristala, drva, metala). (*Ebonit je umjetna smjesa tvrde gume, olova i sumpora, tj. vulkanit; jedna od prvih umjetnih plastičnih masa. Dobiva se duljim grijanjem (vulkanizacijom) kaučuka s većim količinama sumpora na 140-160 stupnjeva celzijusa. Obično je crn, pri običnoj temperaturi tvrd, razmjerno žilav i neelastičan materijal.).
Pisak počiva na donjoj usni dok se gornji zubi postavljaju na usnik. Za razliku od ostalih drvenih puhača klarinet ne prepuhuje u oktavu već u duodecimu što rezultira neobično velikim opsegom instrumenta i pojavom tzv. prelaznog registra.
Opseg: e (mali) –c4
Registri: duboki (šalmaj) – e-e1; prelazni – f1-b1; srednji – h1-c3; visoki – cis3-c4.
Duboki (šalmaj) je karakterističan iz razloga što klarinet jedini od drvenih puhača ima altovsku lagu. Moguće je provesti dinamiku od p do f (što nema nijedan od drveni puhač u dubokom registru) pa ga tako Weber koristi za dramatske situacije ili za neke pianissime u ovom registru.
Prelazni registar - dodaju se ekstra klapne; budući da su otvori sasvim na vrhu cijevi tonovi zvuče šuplje i promuklo (to su tonovi s najkraćim zračnim stubom – e prepuhuje u h1) ovaj registar služi da poveže prvi prepuhani ton h1.
Srednji – dobre kvalitete (b – taman, h – prvi prepuhani ton svijetlo zvuči).
Visoki – od f3 na više sve prodornije zvuči.
Zrak troši otprilike kao ljudski glas (između oboe oboe i flaute). Po pokretljivosti je odmah iza flaute; tehnički je spretan i virtuozan instrument (gotovo bez ograničenja i razmjerno lako izvodi sve vrste ljestvičnih nizova dijatonskih i kromatskih; razložene akorde; razne akorde, krupne skokove, trilere, tremola i druge ukrase) izvedba dvostrukog i trostrukog jezika teže je izvediva jer jezik zbog piska nije slobodan tj. također je između flaute i oboe.
Artikulacija je također bogata i raznolika; staccato je sporiji nego kod flaute.
Klarineti su pravi transponirajući instrumenti. Izrađuju se u raznim štimanjima: B, A, C, D, Es. Najčešća su 2 štimanja: in B i in A. In B zvuči za v2 niže nego se piše. In A zvuči m3 niže nego se piše. (Zvuči E-duru –klarinet in A svira G-dur) In A se koristi:
1) u tonalitetima s povisilicama. Klarinet in A je u njima daleko spretniji i obratno. 2) Na klarinetu in A postoji cis mali što proširuje opseg. 3) Klarinet in A je nešto veći i ima topliju boju.
(Dionicu basetnog roga – instrumenta između malog i bas klarineta – u Mozartovu Requiemu svira klarinet in A).
Mali klarinet in Es zvuči za m3 više nego što je pisano. Povećava opseg. Zvuk mu je pištav i prodoran; ima relativno slab registar.
Bas klarinet – in B – zvuči za v9 niže nego nego što je notiran, ali samo u tzv. francuskoj notaciji (piše se u violinskom ključu kao klarinet in B i zato zvuči v9 niže). U Njemačkoj se notaciji pišu za ton više od realnog zvuka (piše se u bas ključu i zvuči za v2 niže). Njemačka je notacija praktičnija onom tko čita partiture jer je bliža realnom zvuku, a klarinetistima je lakša francuska (radi ključa)
Bas klarinet proširuje opseg prema dolje, ima još tonova (do pisanog malog c koji zvuči kao veliki b).
Instrument iz porodice dvostrukih jezičaca. Opseg mu je od B1- e2 (f2). Bilježi se u bas, tenor C-ključu i violinskom ključu.
Registri: duboki (forte, puni, masivni tonovi) – B1 – Fis; bariton (dosta jak) – G- f; srednji (neobično blag – koristi se za solo dionice) – fis – d1; visoki – dis1 – g1; ekstremno visoki (prodoran) gis1-e2.
Najbolji registar, u kojem je fagot osobito podesan za raspjevani melodijski izraz (tzv. saksofonski registar – zbog najveće sličnosti sa zvukom saksofona), otprilike se poklapa s područjem A-žice na violončelu, koja ima slične odlike. To su granice tenorskog registra. To je u romantizmu negdje od d - g1, a u novije vrijeme od E –b1.
Prepuhuje u oktavu. (Moguća su i prepuhavanja u duodecimu i superoktavu što omogućuje različite «grifove», tj. prstomete za isti ton, a praktično čini fagot podesnim za brze i krupne skokove.) Vrlo je izražena razlika između ekstremno visokih i dubokih registara. Zbog veličine je najkompliciraniji za izradu. Fagot je osamstopni instrument. (Cijev izgrađena najčešće od javorova drveta duga je oko 2, 45 m, a ukupno s metalnom cijevi i jezičkom, dužina instrumenta dostiže 2, 60 m.) Posjeduje mnogo klapni koje se pokreću palcima obje ruke. Zbog korištenja svih 10 prstiju pri svirci, a i zbog težine, svirač drži fagot pred sobom okačen uzicom oko vrata. Pri svirci su najzaposleniji palci. U nekim slučajevima svira polustupnjeve na polurupama (više klapni – manje vibrira drvo).
Prirodno nije virtuozni instrument, ali se može i tako koristiti.
Staccato mu je suh i oštar – još jače nego kod oboe. U staccatu se najčešće primjenjuju krupniji skokovi čak do dvije oktave. Koristi se za ironične situacije, za komične i groteskne efekte. Uspješnost u izvedbi ovakvih karaktera proizlazi iz proturječne kombinacije grubih i «teških» tonova dubokog registra s oštro ritmiziranim i artikuliranim pokretom. (S. Prokofjev: Peća i vuk (tema Djede – gunđala) Osobito je podesan za izražavanje glazbenog humora (B. Bartok: Koncert za orkestar, 2. stavak (Igra parova)) i za duhovito tonsko slikanje (P. Dukas: Čarobnjakov učenik (tema začarane metle).
Podjednako dobro, premda rjeđe, može interpretirati i mirne melodije, plemenitog, lirskog izraza – osobito u višem registru. (P. I. Čajkovski: V simfonija u e-molu, op. 64, 2. stavak) Tonovi dubokog registra, u odgovarajućoj tematici, mogu dobiti čak i mračno-tragičan prizvuk. (P. I. Čajkovski: VI simfonija u h-molu, op. 74, 1. stavak).
Osim što se prirodno koristi kao bas instrument u sastavu drvenih puhača, njegova se uloga sastoji i u dupliranju violončela i kontrabasa u gudačkom slogu.
KONTRAFAGOT
To je transponirajući instrument u širem smislu (zvuči Č8 niže nego što je notiran).To znači da mu je opseg za oktavu niži od fagotskog.(Razlog je dvostruko veća dužina zračne cijevi.)Opseg mu je od B2 (subkontra) – g ili a.(B2 je ton koji čini donju granicu općeg orkestarskog opsega. Od ostalih instrumenata samo glasovir i orgulje zalaze do još dubljih tonova.) On je isključivo orkestarski instrument. To je 16-stopni instrument (oko 4, 90 m).Zbog toga se cijev najčešće presavija četiri puta, a izlazni je otvor okrenut naniže – ljevkastog je oblika i cijeli je završni dio metalan. Veća mu je i debljina cijevi. Njegovoj je težini nužan oslonac, a tome služi nožica na donjem kraju.Unatoč veličini nije toliko nespretan. Dosta je jaka zvuka i može biti bas instrument i za 3 trombona.(Do otprilike tona E kontrafagot zvuči puno, bogato i po potrebi snažno.)Ipak, u velikoj se većini on udružuje s drugim instrumentima – bilo unisono(obično s kontrabasima)ili u oktavnom udvajanju(najčešće s fagotima) – te, u stvari, prvenstveno služi tome da pojača liniju basa ili da joj doda prizvuk orguljske masivnosti.
Samostalni su istupi rijetki, premda je efektan u grotesknom ili humorističnom izrazu.(P. Dukas: simfonijska pjesma Čarobnjakov učenik (oživljavanje prepolovljene metle)) Počevši od Richarda Straussa češće ima solo istupe, ali i tada za nekakvuslikovitu karakterizaciju zbivanja ili ličnosti.
SAKSOFON
Konstruirao ga je 1841. g. belgijski graditelj instrumenata Antoine Joseph Sax.
Zbog originatora (jednostrukog jezičca) pripada porodici klarineta. Izrađen je metala. Ima isti opseg i prstomet kao oboa,(a i šupljina cijevi je konična kao kod oboe). Prepuhuje u oktavu. Opći vanjski izgled je, najsličniji basklarinetu – barem kod altovske i dubljih registarskih varijanti saksofona. Sopranska varijanta i još manji sopranino-saksofon imaju, međutim, ispravljenu cijev, pa su na prvi pogled (zanemarujući konično širenje cijevi) najsličniji metalnom klarinetu.Zvuk saksofona je najsrodniji fagotu u njegovom visokom registru(koji se, stoga, katkad naziva: saksofonski!)Čitava porodica obuhvaća 7 instrumenata.
Pisani tonski opseg saksofona, svih varijanti, podudara se s opsegom oboe: b-f3. U stvarnom se zvuku on jako razlikuje, jer se saksofon gradi u 7-8 (katkad i do 12) registarskih i transpozicijskih varijanti. Osnovne su registarske varijante: sopranino, sopran, alt, tenor, bariton, bas i kontrabas, a naizmjenično transponiraju u Es (ili F) i B (ili C, tj. bez transpozicije), pomičući se još – ovisno od registara – za jednu, dvije ili tri oktave naniže (npr. stvarni opseg sopranina počinje od des1, alta od des, baritona od Des, kontrabasa od Des1 i sl.)
Četiri su glavne štime: sopran in B (zvuči za v2 niže), alt in Es (zvuči za v6 niže), tenor in B (zvuči za v9 niže) i bariton in Es (za veliku tercdecimu niže). (Budući da je sopran dosta piskavog tona, radije se zamjenjuje klarinetom).
U vojnoj glazbi primjenu nalaze i ostale registarske varijante, koje, iznimno, idu čak do subkontrabasa. Svojim zvukom, koji je na sredini između drvenih i metalnih puhačkih instrumenata, saksofoni u takvim ansamblima čine dragocjenu vezu između ova dva osnovna roda, pa su sve više rasprostranjeni – dok su u početku nalazili primjenu samo u nekim zemljama (Francuska, Belgija, pa čak i kod Nijemaca i Rusa). Kad je oko 1920. g. prodro u sastav jazza, počinju ga koristiti i skladatelji koji u jazzu nalaze inspiraciju (Stravinski, Honegger, Ravel, Milhaud…) U međuvremenu se ukorijenio u zabavnim orkestrima raznih vrsta i sastava.
U pogledu pokretljivosti i bogatstva artikulacije saksofon je ravan klarinetu, čak ga u nečemu i pretječe.Dakle, spada u potencijalno virtuozne instrumente, a istovremeno je i vrlo izražajan nositelj plemenito raspjevanih melodija: (G. Bizet: predigra suiti Arležanka). U ovoj se drugoj ulozi osobito ističe alt-saksofon, koji je primijenjen i ovdje i u većini drugih sličnih prilika, npr. u Ravelovoj orkestraciji stavka Stari zamak iz romantične suite Slike s izložbe M. P. Musorgskog.
Saksofon se odlikuje i nekim sasvim posebnim mogućnostima – za zvučnu karikaturu i grotesku (podražavanje smijeha, urlanja, mijaukanja i slično), za osobite artikulacijske efekte (npr. tzv. sleptang (engleski slaptongue = svojevrsni, oštri staccato, koji se ostvaruje specifičnim djelovanjem jezika), za glissanda raznih vrsta, za izvođenje netemperiranih tonova itd.
Originator im je limeni usnik u obliku čašice (truba, trombon) ili lijevka (rog, tuba); vibrator je stupanj zraka, a rezonator tijelo. Po cijevi se razlikuju trube i rogovi. Trube imaju cilindričnu cijev što daje praskav zvuk. Tu spadaju trube i trombon. Rogovi imaju koničnu cijev što daje mekši zvuk. Tu spadaju horne (rogovi), tube, kornet i krilnica.
Ton postižu pomoću ventila. Imaju ih obično 3 (tuba ih ima i više). Oni produžuju cijev na sljedeći način: prvi za 1 ton dolje, drugi za pola tona, treći za jedan i pol ton. Moguće ih je kombinirati. Zajedno pritisnuta tri ventila daju P4 dublji to – temeljni ton je fis.
Dok nisu ugrađeni ventili ako se željelo odsvirati ton h umjesto tona b onda se stavljala ruka u cijev. Tako se cijev zatvarala, a time i skraćivala. Dobivao se viši ton za m2 ili za v2. Kod takve je tehnike sviranja dolazilo do osjetne razlike u kvaliteti tona (zvuče kao sordinirani – stišani).
Do polovice 19. stoljeća (Wagner) trombe i korni su bili tzv. prirodni instrumenti (mogli su izvoditi samo parcijale jer nisu imali ventila). Tu ne spada trombon jer je uvijek imao povlačak.
(Truba ne može proizvesti prva 2 parcijala, rog može sve). Iz toga je proizlazio stil pisanja za te instrumente, ograničavao ih je na fanfare.
Parcijali: C, c, g, c1, e1, g1, b1, d2, e2, (fis) f2. U baroku su od opsegu b1 do f2 virtuozno baratali u pianu.
Kružno oblikovani dodaci cijevi umetali su se između usnika i glavne cijevi da bi se postigla željena ugodba ili štimung. (Tad se sviralo iste parcijale, ali transponirane; isti broj tonova.)
Dionice često izgledaju čudno vođene c2-d2-g1…
Za vrijeme Wagnera (19. stoljeće) grade se ventilne trombe i rogovi pa postaju prirodni.
U pravilu se za duboke tonove usta opuštaju, a za visoke se sve više stežu. Limenjaci trebaju više zraka od drvenih puhača.
Moguće je primjenjivati sordinu ili prigušivač i to uglavnom u svrhu kolorističkih efekata. Izrađuju se od raznog materijala (metal, drvo, plastika, karton…). Drugi je razlog primjene sordine u redukciji dinamike.
Truba je transponirajući instrument in B, iako postoji i in C. Postoje i piccolo tromba in d i in f i velika truba in Es, te kornet i krilnica. Opseg joj je od fis malog – c4.
Rog je transponirajući instrument in F. Zvučeći je opseg od H kontra – f2.
Tzv. tenor trombon je in B (ne računa se u transponirajuće). Pedalni je ton B kontra. Opseg mu je od E – e2. Posjeduje povlačak (cug) koji ima istu funkciju kao ventili – mijenja pedalni ton. Može imati i ventile. Trombon ima 7 pozicija. Ako je cug potpuno uvučen onda je to prva pozicija. Postepenim se izvlačenjem dobiva druga pozicija – zvuči za pola tona niže. Tako sve do sedme pozicije koja daje isti zbroj kao 3 ventila kod trube – P4 dublji ton. Postoje i bas trombon in F i alt trombon in Es.
Tuba – postoje tube različitih veličina i štima. Najčešća je bas tuba in F s opsegom od F kontra do g1. Obično ima 4 ventila: prvi snižava ton za cijeli stupanj; drugi za pola; treći za stupanj i pol, četvrti za dva i pol stupnja. Kombinirana upotreba svih ventila postupno snižava cijeli alikvotni niz tonova do v7. Često se koristi i visoka tuba (tenor tuba) obično ugođena in B s pedalnim tonom B kontra. Postoje i vrlo visoke tube, tzv. Wagner – tube koje čine prirodni prijelaz između bas – tube in F i rogova in F.
Pri proizvodnji tona najlakše je na jedan slog TU izvesti uzlazna 3 tona koja idu po redu: c1 – e1 i g1. Srednje teško je izvesti na jedan slog TU redom tonove c1-g1 jer se preskače jedan parcijal. Najteže je izvesti nakon c1 ton c2 jer se preskaču 3 parcijala. Usta treba adaptirati tako da se c1 izvede na slog TU, a c2 na slog KU. Ukoliko se to ne učini dolazi do kiksa.
Na 1 luk se izvodi 1 udar jezika izgovaranjem sloga TU. Usta su slobodna kao kod flaute. Za limene je puhače karakteristično da izvode dvostruki i trostruki jezik: 2 se osminke izvode izgovaranjem slogova TU-KU, a triola na 1 udarac izgovaranjem slogova TU-KU-TU. (Na tubi ih je malo teže izvesti jer treba više zraka.)
Drži se u lijevoj ruci, a desna manipulira ventilima. Opseg je teoretski 3 oktave: od fis (malog)-f3 (kod jazz trubača do c4.); ali praktično rijetko zalazi preko c3(odnosno b2), jer su tonovi iznad te granice vrlo usiljeni i izvođački rizični.
Slijedi pregled tonskih visina koji se dobivaju na određeni položaj. (0 označava ne pritisnuti ventil; 1 pritisnuti 1. ventil; 2 = pritisnuti 2. ventil; 3 = pritisnuti 3. ventil). Gornji (viši) se tonovi na isti položaj (prstomet) dobivaju pomicanjem usta.
000 – c1, g1, c2, e2, g2, b2, c3;
020 – h, fis1, h1, dis2, fis2, a2, h2;
100 – b, f1, b1, d2, f2, as2, b2;
120 (003) – a, e1, a1, cis1, e2, g2, a2;
023 – as, es1, as1, c2, es2, ges2, as2;
103 – g, d1, g1, h1, d2, f2, g2;
123 – fis, cis1, fis1, ais1, cis2, eis2, fis2.
Legato je najlakše odsvirati kad se izvode susjedni parcijali u 2. položaju.
S Wagnerom se javljaju trube s ventilima.
Truba ima 3 registra: duboki: fis-c1 – troši puno zraka jer rade samo ventili pa nije virtuozno (zvuk im je mračan, zloslutan, «sudbinski»); srednji: c1-g2 – zvuči svečano osobito a due; visoki: g2-d3 – prema višim tonovima je tendencija ka ff.
Danas se preferiraju 2 štimunga: truba in B koja ima svečaniji karakter i in C koja je dosta svijetla.
Za klasičnu se glazbu uglavnom upotrebljavaju ravne sordine od metala, a u jazzu najrazličitiji oblici i materijali. Sordina se ne koristi isključivo za utišavanje jer truba i s otvorenim tonom može ostvariti lijep i relativno mek piano. Ona mijenja boju zvuka, karakter i izraz. U pianu on sa sordinom gubi sav sjaj i punoću, dobija nazalni prizvuk i jednu nježnu rijetkost, donekle sličnu oboi; kao i u slučaju horne, takvim se tonovima lako postiže iluzija da zvuk dopire iz daljine. Sordina u orkestru služi za eho efekte i kolorističke (moguć je i ff, ali zvuči reskije; izuzetno je oštar i izobličen, pa djeluje groteskno ili uzbudljivo prijeteći).
Budući da truba ima najkraću cijev od limenih puhača ona i najlakše izgovara, najvirtuozniji je limeni puhač. U legatu je lakše dobiti prirodne parcijale nego ispreskakane. (Najlakši je triler g-fis – 000 – 020; B-C se dobiva jednostavno - samo usnicama.)
Piccola tromba in D (još nazvana Bach truba)– jako svijetla; in Fse koristi u 2. Brandenbuškom koncertu J-. S. Bacha.
U baroku je tromba bila melodijski instrument, virtuoznija, bila je bez ventila pa su morali tražiti parcijale.
Velika truba in Es – u Wagnerijanskom sastavu u sastavu truba. On diferencira limene puhače na trube i rogove tako što ih stavlja u grupe – raslojavanje orkestra u određene porodice.
Dionica trube redovito se piše u violinskom ključu i (kao i horna) bez stalnih predznaka.
Mali, klasični simfonijski orkestar sadrži u pravilu 2 trube, a veliki, romantičarski redovito po 3 ili 4. Nisu rijetki slučajevi u kojima se ih s e uključuje i veći broj (G. Verdi: Requiem, L. Janaček: Simfonietta).
Danas ima 3 ventila. Izrazito je transponirajući instrument in F. Zvučeći joj je opseg od H (kontra) do f2. Ako svira u violinskom ključu onda mu je zvuk za Č5 niže, a ako se piše u basovskom ključu onda je zvuk za Č4 više.
Registri: duboki: od c-c1 – svečani, rado se koristi za pedalne tonove pogotovo ako je udvostručen; srednji: od c1-g2 – pijevni – moguće su sve dinamike; visoki: od g2 – c3 – tendira ka ff.
Rog ima koničnu cijev – što daje mekši zvuk. Mekoći zvuka pridonosi i to što usnik nije tako plitak kao kod trube i trombona (zrak ulazi postepeno, nema eksplozije).
Kod roga se, pored otvorenih tonovi koji sačinjavaju prirodni niz, mogu izvesti i tonovi putem zatvaranja cijevi rukom. Takvi se tonovi nazivaju bouché (bušé). Uvlačenjem desne ruke u cijev skraćuje se stupanj zraka pa je onda ton viši za ½ stupnja. S druge je strane bouché prigušuje odnosno djeluje kao sordina. Bouché tonovi imaju karakterističnu boju prigušenih tonova. Bouché se označava križićem iznad note, a bez bouchéa stavljanjem kružića iznad note. Za ponovno otvoreno sviranje koriste se izrazi: talijanski: aperto; njemački offen (ofn), engleski open, francuski ouvert (uvér).
Rog ima sordinu, ali se češće koriste bouché tonovi. Sordinu rabimo samo za pojedine specijalne efekte, jer bouché može dobiti dobar forte, tj. ima veći dinamski raspon, dok sordina ide do mp. Želimo li izvesti forte bouché to nazivamo cuivré (metalno).
Bouché su se tonovi uveli baš zbog toga što je prirodni rog mogao svirati samo parcijale: c, g, c1, e1, g1, b1, c2, d2, e2, f2, g2, a2, b2, h2, c3.
Od c1-g2 je pijevni registar.
Bouché su tonovi mekši.
Rog je napokon potpuno usavršen pronalaskom mehanike s ventilima početkom 19. stoljeća. No s obzirom da rog ima dugačku cijev - ventili su dulji pa trileri ne ispadaju dobro. Najbolji su oni iz parcijalnog niza koji se rade samo usnicama.
Iako rog može izvesti dosta brzu artikulaciju ne dostiže trubu u dvostruko i trostrukom jeziku. Dosta se često upotrebljava glissando koji prođe preko svih parcijala.
Da bi se dobio ff podigne se lijevak u zrak – campana in aria.
Rogovi su trbuh orkestra. Ako se izvodi široki slog dijelimo ih tako da 1. i 3. izvode visoke tonove, a 2. i 4. niske. Tako ne trebaju brzo mijenjati registre. Ukoliko se izvode vrlo visoki ili vrlo duboki tonovi onda ih svira nekoliko unisono.
Iako je rog u znatnoj mjeri virtuozan instrument najbolje zvuče oni tonovi koji se mogu izvesti i na prirodnom rogu.
U sastavu simfonijskog orkestra standardan je sastav od 4 roga. Oni služe kao vezivno tkivo između s jedne strane drvenih puhača, koji su po volumenu nešto slabiji od rogova, i s druge strane, tzv. teškog lima (trube i tromboni) koji su po volumenu snažniji.
Opseg mu je od E-c2. (Uključujući i pedalne tonove: od Des1-f2, tj. više od 4 oktave što je najširi tonski opseg među puhačkim instrumentima). Misli se na tzv. tenor-trombon čiji je pedalni ton B1 (B kontra). Iako je to instrument in B ne tretira se kao transponirajući. Na njemu nisu izvršene neke bitnije promjene u tehničkom pogledu od srednjeg vijeka na ovamo. Specifičnost mu je u povlačku (cug). On ima istu funkciju koju kod truba i rogova imaju ventili – mijenja se pedalni ton. Trombon ima 7 pozicija. Ako je cug potpuno uvučen onda je to 1. pozicija. Postepenim se izvlačenjem dobiva 2. pozicija – zvuči ½ tona niže. Tako sve do 7. pozicije koja daje isti zbroj kao 3 ventila kod trube, tj. povećanu kvartu.
Notira se u bas, tenor (c1 na 4. crti) i rjeđe violinskom ključu.
Budući da trombon ima relativno dugačku cijev, a i usnik mu je dosta krupan, normalno je da su teže artikulacije; moguće je izvoditi i dvostruki i trostruki jezik i brzi staccato, ali teže nego na trubi.
U duhu instrumenta nije legato nego blagi portato i to upravo zbog funkcije povlačka. Savršeni je legato moguć između 2 susjeda parcijala (alikvotna tona) u istoj poziciji. (Lakše ih je izvesti uzlazno.)
(Trileri su mogući jedino na 2 susjedna visoka parcijala (u sekundama) u istoj poziciji.)
Odličan je glissando koji se može izvesti u rasponu od P4 (prati se isti parcijal kroz sve pozicije). (Osim s povlačkom moguće ga je dobiti i usnicama – to su parcijali iste pozicije.)
Osnovni ton b je sjajne kvalitete. U niskom registru (od E) pa do srednje visokog registra (g1) ton trombona je ujednačen, homogen i prikladan za sve dinamike. Dalje je sve jači ton. U dubokom registru (od E-f) može se dobiti krasan pianissimo.
Kao i kod truba koriste se sordine. I efekt je isti.
Zbog duljine cijevi trombon troši više zraka nego rog ili trube.
U simfonijskom orkestru javlja se u postavi a tre, obično s dodanom trubom kao bas.
Postoje i tzv. ventil-trombon koji ima i ventile i povlačke. Upotrebljava se samo u jazz glazbi. Ventili mu omogućavaju veću virtuoznost, ali se gubi na karakterističnoj boji tona.
«Rupa» («mrtva zona») od B1-E upotpunjava se upotrebom bas trombona in F s opsegom do g1.
* «Mrva zona» nastaje zbog tona što je najviši prvi alikvotni ton B1, a najniži 2. alikvotni ton E. (Prvim se alikvotnim tonom naziva 1. proizvedeni ton; 2. je alikvotni ton za Č8 više; 3. još za Č5 više; 4. za još Č4 više; 5. za još v3 više; 6. za još m3 više itd.)
U nastavku slijedi niz od 12 alikvotnih tonova prve i sedme pozicije povlačka na tenor-trombonu:
pozicija: alikvotni ton
1 / 2 / 3 / 4 / 5 / 6 / 7 / 8 / 9 / 10 / 11 / 12 /
1. B1/ B/ f/ b/ d1 / f1/ as1/ b1/ c2 / d2 / es2/ f2 /
7. / E1/ E/ H/ e/ gis/ h/ d1/ e1/ fis1/ gis1/ a1 / h1/
Tenor i bas trombon mogu se kombinirati u jednom instrumentu, a regulacija se obavlja aktiviranjem dodatne cijevi i dodavanjem tzv. «kvartnog ventila» (F-ventila) na tenor-trombon čime se snižava njegov opseg za Č4 (2 1/2 stupnja). I na taj se način može izvesti 5 tonova «mrtve zone» (H1, C, Cis, D, Es). Ta se varijanta tenor-trombona naziva tenorbas-trombon. U orkestru se, u pravilu, nalazi bar jedan takav instrument, uz 2 obična tenor-trombona.
Gotovo u cijelom rasponu zvučnost instrumenta je vrlo ujednačena. Čak i najdublji registar, koji čine pedalni tonovi (do B1) trombon posjeduje snagu i masivnost zvuka, karakterističnu metalnu boju s jakim privukom alikvota, kao i ozbiljan, strog, svečan izraz. U dubokom (E-f) i srednjem registru (fis-f1) ova obilježja dolaze do punog izražaja, naročito u forteu, koji je za trombon više tipičan od tihog sviranja. Neusporediv je zvuk trombona u dugim, akcentiranim, krupnim tonovima, izrazitim skokovima, u maksimalnoj dinamici; u izlaganju tema svečano-zborskog karaktera (R. Wagner: uvertira operi Tannhäuser). Tromboni dobivaju i naglašeno patetičan prizvuk, ponekad uzvišena, tragična i potresna izraza (P. Čajkovski: Šesta simfonija u h-molu, 1. stavak). Ponekad trombon može djelovati i komično-podsmješljivo ili groteksno (Z. Kodaly: Borba i poraz Napoleona iz suite Hari Janoš). U svom visokom registru (od fis1) trombon zvuči iznimno svijetlo i snažno; a ako se ton ne forsira, mekše i punije od zvuka trube na istoj visini. (R. Strauss: simfonijska pjesma Tako je govorio Zarathustra) U tom registru trombon katkad izlaže raspjevanije teme, mekše u zvuku i izrazu (M. Ravel: balet Bolero).
Akordi se često udružuju i u akorde i zvuče iznimno moćno u forteu.
Trombon je instrument vrlo velikih dinamičkih raspona. Stoga i kod njega primjena sordine ima za cilj prvenstveno primjenu tonske boje ili izraza.
Alt-trombon in Es se koristi doista rijetko, uglavnom za razdoblja pretklasike i klasike.
Pripada porodici rogova. Ima koničnu cijev. Postoje tube različitih veličina i štimunga. Najčešća je bas-tuba in F s opsegom od (C1) F1-g1 (a1). (pedalni tonovi od D1-F1)
Tuba ima obično 4 ventila: I – 1; II – ½; III – 1 ½; IV – 2 ½.
Četvrti ventil snižava cijeli alikvotni niz tonova za Č4; a kombinirana upotreba svih ventila postupno snižava cijeli alikvotni niz do v7.
Registri: duboki: F1-c – pp; srednji: c-c1 – p-f; visoki: c1-g1 – fff.
U dubokom i srednjem registru usnice su uglavnom opuštene, dok se u srednjem počinju zatezati. Zvuk tube od Ges do f, pa čak i do f1 po punoći je i zaobljenosti najsrodniji horni, samo je za tiši. U f i ff dinamici postaje tvrd i tup.
Tuba zahtijeva jako puno zraka pa stoga nije prirodno da se piše dugački legato. Nekad se i na duljim notnim vrijednostima diše na svakoj dobi.
Ipak, tuba nije tako nespretan instrument kao što bi se moglo pretpostaviti. Ona može izvoditi i šesnaestinske figuracije, a iznenađujuće su dobri skokovi do oktave i trileri. Za nju su vrlo tipični non-legato i tenuto.
Često se koristi i visoka tuba (B1-b1). Visoka tuba (tenor-tuba) obično je ugođena in B s pedalnim (osnovnim) tonom B1.
Postoje i vrlo visoke tube, tzv. Wagner-tube koje čine prirodni prijelaz (unutar porodice) između bas-tube in F i rogova in F.
I tuba može svirati sa sordinom.
MilaN B.N.S
25.05.2008, 21:50
Brate,-svaka ti casT...
Iskreno,-nisam sve procitao...
Al' text je jako vredan...
Sorry ako nisam smeo ovde
da postavim odg. tj. ovaj komentar...
PozZz...
Hvala ti puno za ovaj post,upravo prikupljam podatke za seminarski rad (oboa) i ovo mi je jako pomoglo.Inace za klasicne instrumente na netu nema bas puno podataka.Jos jednom hvala.
Vidim da nema nista o fruli, a i ona spada u duvacke instrumente! :)
Pa htedoh da pitam dal smem da dodam text o fruli? :)
vBulletin v3.8.1, Copyright ©2000-2024, Jelsoft Enterprises Ltd.